Mundijal prijateljstva Ulcinj

✅🥇️MIRKO PUZOVIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA!

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:

Andrija Kačić Karlin

▶️Predstavljamo još jednog gosta s našeg Mundijala prijateljstva u Ulcinju. I mi se osjećamo ponosno kada nam dođe netko tako poseban. Nitko nikad nije bio kao Mirko Puzović. Taj atipični i divan sportaš uvijek je tražio svoj put, bio je poseban i u svakodnevnom životu, kako ne u boksu gdje je dostizao vrhunce,

⬇️Uistinu, u povijesti boksa bivše države bilo je velikih prvaka, olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka, ali malo je onih čija karijera izgleda toliko bogato i raskošno kao ona Mirka Puzovića.

📌Rođen 24. travnja 1956. u Kragujevcu, Puzović je gotovo dva desetljeća bio jedno od zaštitnih lica Boksačkog kluba Radnički, reprezentativac Jugoslavije i čovjek koji je u ring ulazio s lakoćom velikog talenta.

☑️Bio je boksač poluvelter kategorije, ali i mnogo više od toga, svojevrsni simbol jedne škole boksa koja je proizvodila prvake, ali i osebujne karaktere. Boks mu, zanimljivo, nije bio prvi izbor. Kao dječak bio je svestran sportaš, igrao je nogomet, bavio se atletikom i osvajao medalje na velikim krosovima.

⬇️A onda ga je teška bolest gotovo izbacila iz sporta. U jednom intervjuu prisjetio se da je bolovao od pleuritisa i upale pluća te da je jedva preživio. Nakon toga okrenuo se boksu. Vrlo brzo pokazao da je pronašao svoj sport.

⬇️⬇️Već 1976. postao je juniorski prvak Europe u Izmiru, što je bio prvi jugoslavenski naslov na tom natjecanju. Kasnije će osvojiti sedam naslova prvaka Jugoslavije. dva juniorska i pet seniorskih, te pet p**a slaviti na čuvenoj „Zlatnoj rukavici“. Za reprezentaciju je nastupio čak 56 p**a i šest p**a bio kapetan.

➡️Vrhunac je stigao u Los Angelesu 1984. godine. Puzović je na Olimpijskim igrama pobijedio Kanađanina Denisa Lamberta, Bahamca Stevea Larrimorea i Jean Mberekea iz Kameruna, a u polufinalu izgubio od Amerikanca Jerryja Pagea. Završio je s brončanom medaljom. Isti je Page dvije godine ranije zaustavio Puzovića i na Svjetskom prvenstvu u Münchenu.

☑️⬇️Puzović je, međutim, i iz Münchena donio broncu, kao i četiri godine kasnije iz Rina. Bio je i dvostruki europski doprvak, 1981. u Tampereu i 1983. u Varni, a 1985. osvojio je europsku broncu u Budimpešti.

Ono što Puzovića čini posebno zanimljivim jest njegov karakter. Nije živio kao asket. U jednom iskrenom intervjuu priznao je:

‼️„Pušio sam, lutao po kafanama..., ali na treningu sam bio uvijek prvi.“

⬇️I odmah dodao da to nikome ne preporučuje, nego da mladim sportašima savjetuje – rad, rad i samo rad.

⬇️Još je zanimljivija njegova uspomena na olimpijski Los Angeles. Uoči Igara bio je na odsluženju vojnog roka i tek mjesec dana prije Olimpijskih igara dobio je mogućnost da trenira.

⬇️„U to vrijeme bio sam u vojsci, nisam imao nikakve pripreme“, rekao je. Zato je, kazao je, imao tremu, ne toliko zbog protivnika koliko zbog vlastite spremnosti.

☑️Karijeru je završio krajem osamdesetih, a potom doživio možda najteži životni udarac. U Kragujevcu nije pronašao posao, pa je 1991. otišao u Njemačku. Ondje je proveo četvrt stoljeća, radeći i trenirajući, a jedno je vrijeme bio i trener u Esslingenu. Posebno ga je boljelo što su nakon njegova odlaska iz Radničkog nestali brojni trofeji koje je osvojio.

⬇️Danas živi na Kosmaju, gdje je, kako je sam rekao, pronašao „mali raj“. Vrt, cvijeće, trava, drva, snijeg, neki život daleko od buke velikih gradova. Ipak, iz ringa nije sasvim otišao. Zahvaljujući okupljanjima boksačkih legendi, još povremeno stane u gard, sparira i pojavi se na revijalnim priredbama. „Mogao bih i sada boksati i pobjeđivati, ali da protivnik stoji mirno“, našalio se.

⬇️⬇️Puzović je 2021. proglašen zaslužnim građaninom Kragujevca, a 2023. izabran je za predsjednika Radničkog. No njegova veza s matičnim klubom posljednjih godina nije uvijek bila idilična. U prosincu 2025. javno je prosvjedovao što nije pozvan na obilježavanje 85. obljetnice kluba kojemu je donio toliko medalja.

⬇️Mirko Puzović ostao je izdanak vremena u kojem se u ringu tražila hrabrost, izvan njega karakter, a medalja je bila tek potvrda svega onoga što je prethodilo. stotina treninga, putovanja, udaraca i odricanja. Njegova olimpijska bronca možda je nestala iz stana, ukradena u jednom davnom provalničkom pohodu, ali ono najvažnije lopovi mu nisu mogli uzeti: mjesto među velikanima jugoslavenskog boksa.🏆🥇

✅️➡️MILAN "RICO" PETROVIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA!

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:

Andrija Kačić Karlin

📌I on je iz svog Dubrovnika stigao u naš Ulcinj na Mundijal prijateljstva. Skroman, samozatajan, s krasnim manirima uveličao je našu manifestaciju. Milan Petrović u Hajdukovu je povijest ušao na neobičan način. Ne samo nogometom, nego i nadimkom koji je bio čista splitska zafrkancija. Bio je mlad, bio je ćelav, a navijači su ga prozvali – Rico.

▶️U dalmatinskom govoru „rico“ označava čovjeka s rudlavom, kovrčavom kosom. Dakle, nadimak i čovjek bili su potpuna suprotnost. Ali upravo zato je i bio savršen. Navijači su ga je prihvatili, a Petrović je nadimak prigrlio. „Neka skandiraju Rico, ima u tome našeg dalmatinskog humora i vica“, govorio je kasnije.

⬇️Rođen je 28. prosinca 1958. u Dubrovniku, a nogometno je ponikao u GOŠK-Jugu. U Hajduk je stigao početkom 1985. godine, u vrijeme kada je Stanko Poklepović slagao momčad koja će ostati upisana među najzanimljivije Hajdukove generacije osamdesetih. Petrović nije došao kao zvijezda. Došao je kao pouzdan obrambeni igrač, ali će se pokazati da je u njemu bilo mnogo više od toga.

⬇️⬇️Bio je svojevrsni nogometni kameleon. Mogao je igrati beka, stopera, pa i libera. Upravo je ta svestranost bila njegova velika vrijednost. Poklepović ga je 1985. prebacio na lijevog beka u sustavu 3-5-2, a Petrović je odjednom dobio slobodu kakvu tadašnji klasični braniči nisu često imali. Nije samo čuvao svoju stranu nego je znao krenuti prema naprijed, driblingom probiti suparničku obranu i ponašati se gotovo kao krilni igrač. U jednoj od takvih akcija namjestio je pogodak Blažu Sliškoviću za izjednačenje protiv Torina u Italiji.

☑️➡️A kakav je to Hajduk bio! Baka Slišković, braća Vujović, Ivan Gudelj, Zoran Vulić, Aljoša Asanović... Momčad koja je u europskim utakmicama imala dovoljno kvalitete da sanja i najveće stvari. Petrović je bio jedan od onih igrača koji možda nisu imali status prvih zvijezda, ali su velikim momčadima davali ravnotežu. U pobjedi nad Dnjiprom 1:0 u Krivom Rogu 1985. bio je u početnoj postavi, kao i u uzvratu u Splitu, kada je Hajduk pred 35 tisuća gledatelja slavio 2:0.

⬇️Petrović je za Hajduk odigrao 70 utakmica, bez službenog pogotka, a prvu je upisao 17. veljače 1985. protiv Vojvodine. No, brojke zapravo ne govore dovoljno o njegovu tragu. Rico je bio jedan od onih igrača koje se pamti po načinu na koji su igrali, po karakteru, gesti, driblingu, spremnosti da naprave nešto neočekivano. Sjever Poljuda gdje su najžešći navijači ga je zbog toga zavolio.

⬇️⬇️U Hajduku, međutim, nije ostao dugo. Karijeru je završio u Poljudu već u proljeće 1986., nakon neobičnog incidenta u Dubrovniku, kada je policija došla po njega u klub zbog potrebe da sudjeluje u istrazi. Bio je to nagli kraj njegova splitskog poglavlja.

☑️⬇️Vratio se u Dubrovnik, svom GOŠK-u, kojem će ostati vjeran i kao igrač i kao trener. Posebno je njegovo ime vezano uz dubrovački nogomet u najtežim godinama... Bio je kapetan, borac, čovjek koji je preuzimao odgovornost kada je bilo najteže. I kasnije se vraćao GOŠK-u kao trener, često upravo onda kada je klubu trebala pomoć.

📌Zato je baština Milana Petrovića u Hajduku nešto drukčija od baštine velikih zvijezda. Nije ostao zapamćen po desecima golova, trofejima ili reprezentativnim naslovima. Ostao je kao Rico, ćelavi bek s nadimkom za čovjeka bujne kose, nogometaš koji je u vrijeme kada su se obrambeni igrači još držali svojih zona znao krenuti naprijed kao krilo i čovjek kojeg je splitska publika prepoznala kao svojega.

☑️A to u Hajduku nije mala stvar. U klubu u kojem navijači imaju gotovo nepogrešiv osjećaj za karakter igrača, Rico je ostao zapamćen. Možda je u Poljudu proveo samo kratko vrijeme, ali je ostavio ono najvrjednije, lijepu priču.

✅️➡️RANKO STOJIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA!

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:

Andrija Kačić Karlin

▶️On nas je također počastio svojim dolaskom u Ulcinj na Mundijal prijateljstva. Golman iz Bugojna tijekom osamdesetih bio je važna figura Partizana, potom Dinama, a karijeru je završio nakon desetljeća provedenog u Belgiji, gdje je branio za Standard iz Liègea, Anderlecht, Charleroi, Sérésien i Antwerp. Za reprezentaciju Jugoslavije skupio je 14 nastupa. On je, gospodo, Ranko Stojić.

📌Rijetki su igrači koji su u Dinamo došli iz beogradskog Partizana. U memoriji navijača tu najveći prostor ima Zoran Čava Dimitrijević, ali bilo je još takvih slučajeva. Jedan naročito zanimljiv zbio se u ljeto 1984. godine. U Zagrebu je osvanuo izvanredan vratar beogradskih „crno-bijelih„, Ranko Stojić. I to je tema našeg feljtona…

‼️Ponikao je u Iskri iz rodnog Bugojna, a u Partizanu je došao od 1979. godine. Status prvog golmana stekao je dvije godine kasnije, u toj sezoni branio je svih 34 utakmice za „grobare„.

⬇️U sljedećoj, po Partizan šampionskoj sezoni dijelio je minutažu s Radom Zaladom. Nadalje, u sezoni 1983/84 Stojić ponovo na golu Partizana proveo svaku minutu u svim utakmicama. Imao je tada 25 godina bio kao jedan od najboljih golmana u Jugoslaviji i nalazio se pragu reprezentacije. Za koju će i zaigrati u rujnu 1984. godine, ali ne više kao član Partizana.

⬇️⬇️U ljeto te godine, naime, Ranko Stojić prelazi u zagrebački Dinamo. Bila je to poprilična senzacija, rijetko su standardni igrači, potencijalni reprezentativci naročito, iz Partizana odlazili u domaće klubove, pogotovo velike rivale. Tim odlaskom iz kluba, do tada vrlo poštovan kod navijača, kod istih će Ranko Stojić zauvijek postati jedna od najneomiljenijih figura među bivšim igračima i navijačima beogradskog kluba.

⬇️⬇️Stojić je u Dinamu proveo nešto više od dvije sezone (u trećoj je gotovo cijelo vrijeme bio u JNA), a 1987. godine prešao je u belgijski Standard iz Liegea. Punih deset sezona proveo je Ranko Stojić u Belgiji, braneći u nekoliko klubova, sve dok 1997. godine nije okončao karijeru. Nakon igračke, otpočeo je menadžersku karijeru, i još uvijek se nalazi u tim vodama.

➡️➡️„Branio sam za Iskru iz Bugojna u ondašnjoj jakoj Drugoj ligi sa 17 godina, ali sam bio anoniman kada sam stigao u Beograd. Zapravo, ja sam te 1978. godine upisao redovne studije na Višoj školi unutarnjih poslova i po cijeli dan sam bio na predavanjima. Moj brat Dušan je igrao za Zvezdaru, pa sam i ja otišao tamo. Nakon dvije godine prešao sam u Partizan, a peti semestar završio izvanredno. Došao sam u Partizan kao četvrti golman, prvi je bio Ivančević, a konkurirali su i mladi reprezentativci Zalad i Nikitović. Ipak, nakon samo šest mjeseci postao sam prvi golman. Ta prva sezona je bila kaotična, prethodne je Partizan jedva ostao u ligi, da bismo već sljedeće bili prvaci„.

☑️➡️A kako je uopće završio u Dinamu? U kojem je postao i reprezentativac. Doista, priča je zanimljiva.

▶️„Kad je trebalo produžiti ugovor, a bio sam uz Momčila Vukotića najbolji igrač Partizana, ponudili su mi ono što sam već odradio u prvom. Dok su drugi dobivali nove, sjajne ugovore. E tako hoćete, rekao sam, onda odoh ja. Tri mjeseca ranije sam se oženio, preselio roditelje u Beograd da bismo svi bili zajedno, a onda sam odlučio otići. Nije mi to odgovaralo, ali to je moj karakter. Uz taštinu i tvrdoglavost. Velimir Zajec, za vrijeme jednog reprezentativnog okupljanja, pitao me je bi li došao u Dinamo. Rekao sam mu da nije logično da napuštam Partizan, ali i napomenuo da se nešto čudno događa u klubu i da moram prvo razgovarati sa čelnicima oko novog ugovora. Tako da me je Partizan, praktično poslao u Dinamo, da ne kažem baš otjerao. Jer mi je ipak ponudio novi ugovor koji je bio sve samo ne korektan„.

☑️Stojić je u Zagrebu imao zanimljive epizode:

⬇️„Vrijeme provedeno u Zagrebu je bilo od turbulentnog do dobrog. Nisam imao nikakvih problema osim što nismo imali neke sjajne rezultate. Bilo je mnogo turbulencija u klubu tih godina. To je bilo razdoblje promjena u klubu, ne samo trenera nego i uprava. Samo u prvoj godini su se promijenila tri trenera, prvo je tu bio pokojni Branko Zebec, nakon nekoliko mjeseci je došao također pokojni Tomislav Ivić, i za kraj sezone je došao, nedavno preminuli Ćiro Blažević. Kad bi neko zaželio tri trenera od kojih može puno naučiti teško bi dobio ono što smo mi dobili u tom trenutku – tri najbolja. I to je bila velika sreća za nas. Svi smo puno naučili„.

⬇️Otišao je u Belgiji gdje je sjajno branio još deset godina, u Standardu, Anderlechtu, a branio je i za Charleroi i Seraing. Nakon igračke karijere posvetio se menedžerskom poslu. Tu je radio sjajan posao. Kasnije je bio i vlasnik beogradskog Rada i sportski direktor Olimpije.

⬇️Stojić je danas, u 67. godini, direktor za strategiju i razvoj nogometa u Nogometnom savezu Srbije. Fifa ga u svojoj aktualnoj evidenciji također navodi kao tehničkog direktora Srbije. Njegov posao nije vezan samo uz seniorsku reprezentaciju. Bavi se prije svega sustavom razvoja nogometa, radom s mlađim reprezentativnim kategorijama, povezivanjem klubova i saveza te dugoročnom strategijom razvoja igrača…

✅️➡️RAJKO JANJANIN U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA⚽️!

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše fenomenalni:

Andrija Kačić Karlin

📌Rajko Janjanin je također bio naš gost na Mundijalu prijateljstva, taj elegantan igrač koji je znao pružiti partije ravne Maradoninim, sjetimo se dvoboja Crvene zvezde i Barcelona (2-4), tada su i on i Maradona postigli po dva gola. Bio je profinjeni tehničar, pravi džentlmen u kopačkama...

☑️Njegova je baština upravo u toj posebnoj nogometnoj eleganciji. Janjanin je pripadao generaciji koja je nogomet igrala s više šarma nego danas, a poslije igračke karijere ostao je vezan uz nogomet, posebno rad s mladima. Zato Rajko Janjanin nije tek ime iz statistike Dinama i Crvene zvezde, on je jedan od posljednjih predstavnika nogometnog vremena u kojem je „desetka“ morala imati i osobnost.

➡️Rođen je u Karlovcu 18. siječnja 1957. godine. Kao nadarenog dječaka otkrio ga je legendarni Branko Čavlović. U Karlovac došao je 1969. godine kao dvanaestogodišnji dječak. Za prvu momčad drugoligaša Karlovca počeo je igrati s nepunih sedamnaest godina, krajem 1973. godine. Već tad, iako je još bio golobradi mladić, bilo je jasno da je Rajko nogometaš za mnogo veće domete i mnogo jače sredine od Karlovca.

⬇️Stoga već 1975. godine odlazi u Zagreb i postaje igrač Dinama. Zadržao se pet godina i u modrom dresu osvojio je kup Jugoslavije 1980. godine. Za Dinamo je odigrao 209 utakmica i postigao 21 zgoditak.

⬇️⬇️Gotovo cijelo vrijeme provedeno u Dinamu bio je konstantno jedan od najboljih igrača kluba. U ljeto 1980. godine prihvatio je ponudu Crvene zvezde i našao se na Marakani. Ni danas nije jasno kako ga se odrekao tadašnji trener Dinama, Vlatko Markovič.

⬇️⬇️⬇️U Zvezdi je nastavio s blistavim partijama. Vrlo brzo postao je jedan od glavnih igrača. Bio je dio momčadi koja je osvojila prvenstvo Jugoslavije 1981. i 1984. godine. Dao je pritom velik doprinos kad je osvojen kup Jugoslavije u sezonama 1982. i 1985. godine.

☑️➡️Najsvjetliji trenutak u dresu Crvene zvezde doživio je 19. rujna 1984. godine u Beogradu kad je u drugom poluvremenu utakmice Kupa prvaka protiv slavne Benfice iz Lisabona kod vodstva gostiju 2:0 postigao tri zgoditka za pobjedu Crvene zvezde 3:2.

▶️U utakmici protiv Barcelone koju je predvodio Maradona, koju je Crvena zvezda u Beogradu izgubila s 4-2 – Janjanin je bio ravan Maradoni. U toj utakmici i Maradona i Janjanin zabili su po dva gola pred sto tisuća gledatelja.

‼️Potom, 1985. godine odlazi u Grčku i igra za momčad OFI s Krete gdje ostaje šest mjeseci. I dalje je u Grčkoj od 1986. do 1988. godine, ali igra za AEK iz Atene. Proglašen je najboljim igračem Grčke 1986. godine.

⬇️U jesen 1988. godine vratio se u rodni Karlovac. Kraće vrijeme nastupao je za istoimeni klub koji se tad natjecao u Hrvatskoj nogometnoj ligi, sjeverna skupina. U gradu na četiri rijeke završio je igračku karijeru.

⬇️⬇️Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je od 1979. do 1980. godine samo dvije utakmice – jednu kao nogometaš Dinama i Crvene zvezde. Debitirao je u Zagrebu 13. lipnja 1979. godine u prijateljskoj utakmici protiv Italije, ušavši u igru umjesto Blaža Sliškovića u 68. minuti. Jugoslavija je pobijedila Italiju 4:1.

➡️Drugu i posljednju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je u Bukureštu 27. kolovoza 1980. godine u utakmici za Balkanski kup. Rumunjska je pobijedila Jugoslaviju 4:1.

➡️⬇️U njegovo vrijeme bilo je mnogo kvalitetnih igrača na njegovoj poziciji u veznom redu. Bilo je to vrijeme Vladimira Petrovića Pižona, Zlatka Kranjčara, Blaža Sliškovića. Iskreno će reći da bi volio da je bilo još nastupa, ali ne žali puno zbog toga. Smatra kako je važno da se pisao medu reprezentativce.

📌Na Mediteranskim igrama 1979. godine u Splitu osvojio je zlatnu medalju. Ima čak 37 nastupa za juniorsku i mladu reprezentaciju Jugoslavije. Na omladinskom turniru u Las Palmasu 1974. godine proglašen je najboljim igračem.

‼️Zahvaljujući tehnički elegantnoj i profinjenoj igri bio je ljubimac nogometne publike, osobito u zagrebačkom Dinamu. Isticao se i kao vrstan igrač malog nogometa.

☑️Od 2004. godine radio je kao trener u akademiji slavnog Panathinaikosa, a pomoćnik je trenerima prvih momčadi Malezniju i Munjosu. Po potrebi je obavljao i posao skauta.

☑️⬇️Ostao je živjeti u Grčkoj. Prilikom posjeta Beogradu posjeti Šestića, Blagojevića i Krmpotića. U Zagrebu nije zaobilazio Kranjčara i Zajeca, u Splitu takoder suigrače iz reprezentacija.

⬇️Redovito prati nogometna događanja na prostoru bivše države. Kao čovjek koji poznaje nogomet, reći će da su rezultati u europskim natjecanjima najbolji pokazatelj kvalitete. Nitko ne može prezimiti u Europi i to sve govori.

⬇️⬇️„Nešto se mora mijenjati radikalno da bi se krenulo naprijed. Govori kako samo reprezentacije održavaju nogomet a bivšim jugoslavenskim prostorima, a na klupskim razinama neće biti ništa ozbiljno sve dok se igrači budu prodavali da bi se preživljavalo„, veli Janjanin.

✨️A kada ga upitate kako bi sam sebe opisao kao igrača zna biti jako duhovit:

☑️„Imao sam dosta mana. Ne znam... Imao sam precizan pas, bio brz s loptom. Izgledao sam kao da sam malo ljeniji, ali bio sam brz. Ispast će da se hvalim. Možda nešto kao Xavi po lijevoj strani. Znao sam se onako okretati oko lopte. Možda kao Asanović, da malo ublažim... Naravno, i Asanović je bio sjajan igrač. I on je izgledao kao da je spor, ali s loptom je bio brz„.

☑️⬇️U jednom intervjuu je objasnio razliku Dinama i Crvene zvezde u osamdesetim godinama prošlog stoljeća:

⬇️⬇️„Moj prelazak u to doba bio je senzacija. Tamo sam naučio da je klub iznad svega. No, šok mi je bio što u klubu nikada nisu bili zadovoljni. Kada smo s Dinamom remizirali u Zenici, slavili bismo bod. U Zvezdi pobijediš Radnički Niš 3:1, slabijom igrom, sutradan šefovi silaze i kritiziraju nas: ‘Kakva je to bila igra...’ Nakon svakog remija u gostima imali smo krizne sastanke. Uvijek se tražilo puno više nego u Dinamu. Ako ne igraš dobro, kao da nisi ni pobijedio. Nakon što smo 1981. godine osvojili prvenstvo, u Sarajevu u hotelu odsjeli smo na povratku iz Mostara. Igrači su pitali Pižona mogu li popiti pivo. Taman smo naručili kada je došao trener Branko Stanković. ‘Kakvo je ovo ponašanje, što je ovo, miči to sa stolova. Nema pića, u nedjelju igramo s Partizanom...’ Grmio je Stanković. A s Dinamom osvojimo bod protiv Čelika i svi se napijemo u Karaki„.⚽️⚽️⚽️

Marija ispisuje nove stranice istorije! 🇲🇪

Ulcinjski "Mundijal prijateljstva" čestita Mariji Vuković na osvojenoj bronzanoj medalji na Evropskom prvenstvu u Birmingemu. 👏🏻
•
•
•

Marija shkruan faqe të reja në historinë e sportit! 🇲🇪

“Mundiali i Miqësisë” nga Ulqini e përgëzon Marija Vuković për fitimin e medaljes së bronztë në Kampionatin Evropian në Birmingham. 👏🏻