08/10/2026
8 OKTOBAR
DA SE NE ZABORAVI
Tešanjka 31 godinu poslije: Zločin nad civilima za koji niko dosad nije odgovarao
31 godina je prošla od aviobombardovanja Tešanjke, u općini Tešanj, u vrijeme primirja, nedugo prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ubijeno je devet civila, od toga šestero djece, a ranjena 51 osoba
Piše: Melika Balić
Nedjelja, 8. oktobar, 1995. godina, 16.30 sati. Vrijeme NATO-ove zabrane letova iznad bh. neba. Dva mjeseca i osam dana prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu. Iz pravca Banje Luke, sa aerodroma u naselju Mahovljani, poletio je avion Vojske RS-a koji je na Tešanjku, u općini Tešanj, izručio nekoliko kasetnih bombi. Ubijeno je devetero civila, šestero maloljetne djece, Haris Skula (7), Lejla Ćostović (8), Sabira Bekrić (10), Jasmin Hrvić (11), Jasmin Zaimović (11), Nihada Čabrić (17), i troje punoljetnih osoba, Fead Makarević (23), Zejna Babajić (43) i Ibro Silajdžić (68). Ranjena je 51 osoba.
Nađa Ćostović, koja je u to vrijeme bila zadužena kao kuharica za vojnike Armije RBiH, izgubila je osmogodišnju kćerku Lejlu.
„Vraćala sam se s posla kući. Pridružili su mi se Jasmin Hrvić i Nihada Čabrić koji su poginuli taj dan. Jasmin je ostao bez majke 1993. godine. Grlila sam ga idući putem. I tada se sve desilo. Bila sam ranjena. Samo sam čula nekog iz mase kako kaže: 'Dajte neki pokrivač, ovo je Hakina supruga, još je živa'“, govorila je Nađa Ćostović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Kroz suze nastavlja kako se pitala šta će joj biti s djecom ako umre.
„Nisam ni slutila da mi je dijete poginulo“, govori Nađa Ćostović, dodajući kako su je odvezli do Ratne bolnice u Tešnju gdje je pala u komu.
„Kada sam sutradan došla sebi, vidjela sam jednog vojnika iz Matuzića koji mi je rekao: 'Nađo, hrabra si ti, izdržat ćeš ti sve. Imaš svog Harisa', a ja nisam znala da sam izgubila dijete“, ističe Nađa Ćostović, grleći unuku Lejlu koja je dobila ime po ubijenoj Nađinoj kćerki Lejli.
„Na dan kada je mojoj Lejli i drugim poginulima klanjana dženaza-namaz, posjetile su nas efendije. Većina me poznavala, prišao mi je Besim ef. Bedak i rekao mi: 'Kako si, Nađo? Samo sabura, ti si hrabra žena, sve ćeš ovo preživjeti'“, pojašnjava Nađa Ćostović,
Dodajući kako su joj suprug i doktor Ekrem Ajanović rekli tu najbolniju vijest u njenom životu.
Meliha Tokmić se tu nedjelju pripremala za školu. Bila je maturantica. Evocirajući sjećanja kaže da je u vrijeme aviobombardovanja bila vani. Lijep i sunčan dan je bio.
„Primirje, čekaš kraj rata i agonije koju je donio sa sobom. I onda nekakva mukla tišina. I samo sam iznad sebe vidjela grdosiju. Imala sam osjećaj da je baš nalegao na krovove kuća. Išao je dosta nisko. I nastao je mrak. Vjerovatno sam pala prilikom ranjavanja. Nekoliko p**a sam se budila u nekom bunilu. Mama je vikala da mi se pomogne“, govori Meliha Tokmić, dodajući kako je čula glasove ljudi kako govore da je ne vode u bolnicu, da se pozabave živima jer je ona već mrtva.
Bila je izrešetana od metaka. Po dolasku u bolnicu, pala je komu u kojoj je bila nekoliko dana.
„Rezultat mog ranjavanja je geler u glavi, presječena arterija na preponi, ogromno krvarenje, geleri u plućima, leđima, bukvalno po cijelom tijelu“, nastavlja Meliha Tokmić, koja je 28 dana provela u bolničkoj postelji. Dijagnoza koju i danas nosi sa sobom je 80-postotna invalidnost.
Nedžad Čabrić je do 3. maja 1992. godine živio u rodnom Doboju odakle je protjeran. Od tada je živio na Tešanjci. U poslijepodnevnim satima se vraćao s linije, zadesio se u Alibegovcima, u blizini Tešanjke, i u jednom je trenutku ugledao avion koji je nadletio iznad njega.
„Vidio sam pilota kako se okrenuo i smije se. Potom je nastupila buktinja, prašina se digla, čuli su se jauci, vriska i plač. Uletio sam na Tešanjku i vidio masakr. Jedno dijete je bilo raskomadano, bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Nisam ni pomišljao da su i moja djeca tu. Pomagao sam kako je kome trebalo, iznosio ranjenike“, ističe Čabrić, otac ubijene sedamnaestogodišnje Nihade i ranjene četrnaestogodišnje Esade koja je poslije svega ostala 80-postotni invalid.
Iz komande su mu rekli kako mu je jedna kćerka ranjena, a o ubijenoj Nihadi još ništa nije znao. U Ratnoj bolnici Tešanj su mu rekli da Esada mora hitno u Zenicu u bolnicu, tako da je otišao s njom.
„Nosio sam mlađu kćerku na nosilima, prelazio preko leševa djece i poginulih po hodniku bolnice, ali i sigurno preko starije kćerke jer nisam znao da je među njima“, govori Čabrić.
Naglasio je kako je tek po povratku iz Zenice od dežurnog oficira saznao da je Nihada poginula.
Ni nakon 24 godine niko nije odgovarao za ovaj zločin.
„To je bilo vrijeme prividnog primirja. Bila je zabrana letova za sve avione, izuzevši NATO-ovih aviona. Međutim, dogovor su prekršili, a nažalost ni tada ni kasnije nije došla nikakva reakcija iz međunarodne zajednice niti je iko procesuiran“, kaže Mujo Avdić, komandant 203. slavne motorizovane brigade ”Doboj-Bosna”.
Sakib Kurtić, komandant 202. garave viteške brdske brigade Tešanj, ističe kao i pored toga što su ubijeni civili, a među njima nedužna djeca, kao i pored primirja koje je bilo na snazi u to vrijeme, niko za ovaj zločin nije odgovarao.
„Nije izvršeno nikakvo procesuiranje. Niti jedan nivo, kantonalni, federalni, državni, nije se pozabavio ovim što se desilo prije 24 godine. Mjesna zajednica Tešanjka, Općina Tešanj i druge relevantne organizacije su više p**a potencirale da se odgovorni za ovo nađu pred sudom pravde, i naredbodavci i neposredni izvršioci. Međutim, dosad niko nije odgovarao“, kaže Kurtić za AA.
Miralem Begić, tadašnji rukovodilac Službe za informisanje 203. slavne motorizovane brigade ”Doboj-Bosna” pri 23. diviziji Armije RBiH, tadašnji novinar lista ”Oslobođenje”, okom kamere je zabilježio ono što se desilo u poslijepodnevnim satima na Tešanjci.
„Imao sam nekih obaveza sa svojim kolegama Hajrudinom Redžovićem i Zaimom Hujdurom. Otišli smo u Lepenicu, selo do Tešanjke, kako bismo kupili jedan dio za automobil koji nam je bio potreban. I po povratku, uletjeli smo u prašinu. Sjećam se, snimam ranjene i poginule, a ne znam šta mi je s djecom“, pričao je Begić, dodajući kako je, ustvari, želio prikazati da je istina samo jedna te da je sav svoj audio, video i tonski materijal sačuvao upravo da istina ne potpadne pod zaborav.
„Poslije toga smo komandantu divizije odnijeli snimljeni materijal, a potom smo otišli u informativno - tehnički centar Televizije BiH u Zenici, odakle je sirov materijal poslan za Dnevnik u 19.30 sati“, otkriva Begić.
Iako je primirje bilo na snazi, kao i zabrana letova, zločin nad civilima se dogodio. Ubijeni su djeca, žene, muškarci. Danas postoji samo sjećanje koje nije ugašeno. Sjećanje je potrebno ostaviti u životu i iznova ulagati u njega. Za pojedinca je to samo jedan korak, ali za povijest ostavština koja je i lekcija i nada. ”I djeci naše djece” je vodilja obilježavanja ovog dana svake godine. Osmog oktobra, jednog sunčanog nedjeljnog dana koji se pretvorio u agoniju koja traje već 31 godinu.
