Extreme Sports Club Scorpio

ŠKOLA ALPINIZMA SCORPIO 2026

SCORPIO organizuje školu alpinizma – početni i napredni nivo – tokom oktobra i novembra. Škola traje šest vikenda, a sprovodi se na poligonima, penjalištima i planinama BiH i Hrvatske po programu alpinističke škole SCORPIO. Program je kombinacija obuke i upoznavanja sa nekim od najljepših i najznačajnijih penjačkih područja regiona, pa je preporučljiv za sve koji imaju ambicije rekreativnog i aktivnog visokogorstva. Takođe je preporučljiv za one koji žele obnoviti svoja ranije stečena znanja, a nisu bili u prilici aktivno se baviti penjanjem. Posebnost ovogodišnje škole je intenzivirana aktivnost na Prenju, obzirom na atraktivnost i značaj ove planine za razvoj alpinizma u BiH.
1. Vikend (03/04.10.) – centar za obuku SCORPIO na Smetovima (smještaj u centru)
2. Vikend (10/11.10.) – Drežnica / Blagaj (bivakiranje u šatorima)
3. Vikend (17/18.10.) – Prenj, penjalište Prenjski fosil / Sfinga (bivak)
4. Vikend (24/25.10.) - Prenj, penjalište Kamenac / zapadna stijena Otiša 2097 m (bivak)
5. Vikend (31.10./01.11.) - Vlašić, Devečanske stijene – Ilijin stub / via ferata (pl. dom)
6. Vikend –jednodnevno (07. ili 08.11.) – Romanija, Velike stijene – Zapadni / Istočni brid Zuba
7. Poklon vikend – neobavezno (13. - 15.11.) – Paklenica, Hrvatska
Svi polaznici škole treba da posjeduju osnovnu planinarsku i ličnu alpinističku opremu. Organizator obezbjeđuje kolektivnu i dio lične opreme za polaznike koji ne posjeduju vlastitu.
Cijena škole:
- Početni nivo: 400,00 KM
- Napredni nivo: 300,00 KM (obavezan završen početni nivo alpinističke škole SCORPIO)
- Uplate se vrše prvog vikenda, uz obaveznu raniju prijavu najkasnije do 25. septembra.
Na školi mogu sudjelovati i maloljetni polaznici, uz obavezno prisustvo roditelja ili punoljetne osobe – staratelja uz roditeljsku saglasnost.
U cijenu nisu uključeni troškovi transporta, ishrane i spavanja. Školu vodi instruktor alpinizma Edin Durmo sa probranim timom asistenata – instruktora i registrovanih alpinista. Prijave i dodatne informacije na mob. 061 608 130 (Edin Durmo) ili putem kontakata kluba SCORPIO d.o.o.

Jednom sam napisao kako se u odmaklim godinama života, svako malo poklapaju brojne godišnjice, a kada su to posebne, uistinu godišnjice za dušu, u kojima se gomilaju neizbrisiva sjećanja i uspomene, koje nam nikada i niko ne može oteti – onda je zaista vrijedilo!
PRIJE 45 GODINA – ALPSKA TRILOGIJA 1981.
Mon Blan kao najviši, Materhorn kao najteži i Monte Rosa kao drugi najviši vrh Alpa bili su nama, klincima koji su počeli stasavati na početku decenije zlatne generacije zeničkih alpinista, izazov kojem nismo mogli odoljeti i za koji smo, usuđujem se kazati, bili stasali i sazreli. Puno je pomoglo iskustvo Mon Blana godinu dana ranije, kada sam još uvijek maloljetan, krenuo na put bez povratka... Sve ono što se dešavalo u decenijama koje slijede, potvrđeno je brojnim sjećanjima i osvrtima na one kojih više nema.

PRIJE 40 GODINA – KAVKAZ 1986.
U proteklih pet godina iza nas su već respektabilni rezultati koje smo krunisali na 6. Jugoslovenskoj ekspediciji u Kavkaz. Cilj su bili kvalitetni alpinistički usponi u području Ulu Tau Čana i usputni uspon na Elbrus, najviši vrh Kavkaza i Evrope. Penjem u navezu sa Knezom izazovni 800-metarski smjer „ Daska“ u sjevernoj stijeni Ulu Tau Čana, paralelno sa legendarnom braćom Lukom i Davom Karničar iz Slovenije. Musto i Kundo su u Čeget Tau Čanu sa preostalim dijelom ekspedicije, a par dana nakon toga istrčali smo na Ebrus, jer smo stvorili zalihu rezervnog vremena, što će kasnije postati jedna od najvažnijih strategija svih naših ozbiljnih uspona i pohoda, te važna tema na našim školama alpinizma.

PRIJE 35 GODINA – NEBESKE PLANINE I HAN TENGRI 1991.
Neki ga smatraju najtežim sedamtisućnjakom svijeta. Nama je to i bio te predratne godine, kada je slovenački dio ekspedicije morao odustati, jer se kod njih već uveliko zveckalo oružjem umjesto penjačkom opremom, kako i priliči za ovakvu ozbiljnu alpinističu priču. I pored silnih uspjeha u svim svjetskim gorjima i na svim značajnijim vrhovima, Jugosloveni još nisu bili na Han Tengriju – Gospodaru duhova, visokom 7013 metara, ali hiljadu kilometara sjevernije od Himalaje, pa ga to stavlja u red sa najozbiljnijim osamtisućnjacima. Kada se tome dodaju i njegove tehničke teškoće – nije nam trebalo puno da se odlučimo krenuti u ovaj nesvakidašnji alpinistički izazov. Po običaju, bio sam najmlađi, a uz mene moji učitelji i alpinistički uzori, Hamo, Gafa i Naim, što je pomoglo da iz sebe izvučem ono najbolje i krunišem svoj prijeratni opus veličanstvenim Gospodarom duhova.

Jučer smo završili još jedan lijepi projekat – adrenalinski park za djecu u zaseoku Prnjavor u Počulici kod Zenice. Vrijedni aktivisti ovog kraja potrudili su se da svojoj djeci pruže nove mogućnosti kreativnog i zdravog načina korištenja slobodnog vremena, a mi smo učinili sve da im u tome pomognemo, uživajući u radosti mališana Prnjavora i okoline.

Prije nekoliko godina započeli smo opremanje novog penjačkog sektora pod mističnom Sfingom, pa se nametnuo naziv „egipatski“. Prvi smjer kojeg je Irijan tada opremio nazvali smo „Kleopatra“, a odmah uz njega i „Keops“. Nakon efektnog uspona smjerom „Mali princ“ Mućku u spomen, Vedo je u fenomenalnoj stijeni egipatskog sektora opremio svoj prvi samostalni sportski smjer i nazvao ga „Anubis“. Bilo je ovo višestruko korisno iskustvo – Vedino i Nikolino uvođenje u vještine odabira i opremanja lijepih sektora i smjerova, a potom i priprema novih izazova za ovogodišnju školu alpinizma SCORPIO. Uz nekoliko izazovnih fotografija Vedinog uspona u čistoj „pakleničkoj“ stijeni novog smjera, donosimo i nekoliko ambijentalnih snimaka ovog prenjskog bisera.

Našim spomen usponom smjerom „Mali princ“, već šestu godinu podsjećamo na lik i djelo malog princa b-h alpinizma Armina Gazića. Ovogodišnji uspon poklopio se sa nekim godišnjicama koje podgrijavaju divne uspomene na ovu stijenu i neke Mućkove uspone u njoj. „Tajnu Sfinge“ penjali su prvenstveno legendarni Paolo Pecolato, Sara Gojak i Edin Durmo tačno prije 20 godina, u ljeto 2006. Prvo ponavljanje ovog, sada već kultnog smjera, izveli su Armin Gazić i Edin Durmo tačno prije 15 godina, u ljeto 2011. Arminova zaljubljenost u ovu stijenu bila je dovoljan razlog da baš u njoj Irijan i Edin Durmo izvrše prvenstveni spomen uspon za našeg malog princa 2020. godine. Moja želja da, uprkos poodmaklim godinama, na svoj način odam poštu i počast svom trećem sinu, još uvijek je jača od mojih fizičkih ograničenja. U tome su mi svesrdno pomogli izvrsni Vedo i Nikola, koji, takođe, nisu ostali imuni na ljepotu i izazov ovog posebnog smjera.

PRENJ - „MALI PRINC“ ZA ARMINA GAZIĆA

Jučer je nastala ova, vjerovatno, najljepša i najizazovnija prenjska penjačka fotografija, upravo kako i zaslužuje mali princ prenjskih visina Armin Gazić Mućak. Evo, već šestu godinu pohodimo ovaj dio Prenja i ovu divnu stijenu, penjući je njemu u spomen. Na fotografiji Vedad Dedić Vedo, foto: Edin Durmo, treći partner u navezi Nikola Kosić, prvenstveni uspon: Irijan i Edin Durmo, 2020. godine.

Ovaj izuzetni smjer prvenstveno sam penjao 1988. godine. Partner mi je bio legendarni Vlado Mičić. Smjer je toliko lijep i izazovan da sam već nakon nekoliko dana požurio da ga ponovim solo. Trebalo je da prođe rat i 25 godina za naredno ponavljanje – ponovo ga penjem sa Arminom Gazićem Mućkom, ovaj put sa novim iskustvom, pristupom i kvalitetom mlade generacije penjača, predvođene Mućkom, koji ga ponavlja slobodno. Njegovim odlaskom imao sam potrebu i želju da, iako već u odmaklim godinama života, ponovnim penjanjem ovog žestokog smjera, odam počast i poštovanje Mućku. Sin Irijan nametnuo se kao logičan i, u tom trenutku, jedini dostojan partner za ovaj poduhvat. Njegovo lepršavo penjanje sa uvjerljivim slobodnim prelaskom i najtežih detalja na tradicionalan način desilo se u avgustu 2020. godine. Ovog avgusta, prije samo dva dana, iznenadni telefonski poziv Edina Zuhrića direktno sa Treskavice – njegovo uzbuđenje nakon slobodno ispenjane „Santane“ bilo je dovoljno da me odmah nazove! Edinovi utisci i oduševljenje ljepotom ove elegantne linije u sjevernoj stijeni Oblika, ponovo su mi potvrdili o kakvom se kompletnom penjaču radi. Njegov nemjerljivi doprinos sportskom penjanju, lednom penjanju i dry tooling-u, evo, krunisani su i zaista posebnim ostvarenjem u tradicionalnom – klasičnom alpinizmu, o kojem, kako sam reče, definiše nove spoznaje i prepoznaje onu duhovnu i estetsku liniju svojstvenu samo izvornom alpinizmu. A da ništa nije slučajno, iskopao sam iz arhiva fotografiju Edina Zuhrića iz 2000-te godine, sa penjačkog prvenstva u Zenici, kada je svojom zavidnom tehnikom trijumfovao i već tada nagovijestio osebujni kvalitet ovog penjača, kojem svjedočimo, evo već treću deceniju!

Postoje naizgled mirni i tihi trenuci i dešavanja koja nadilaze sva postignuća i ostvarenja koja se vrednuju ustanovljenim parametrima i normama, sportskim verifikacijama i sličnim čudesima. Takve trenutke proveli smo zadnjeg vikenda na Prenju, planini kojoj se uvijek i iznova vraćam, evo već skoro pola stoljeća. Nebrojena ostvarenja, usponi i ture iz prve rečenice, nedostatna su za ovih nekoliko sati kružnog „putovanja“ prenjskom raskoši i meridijanima sjećanja. Najvrijednija od njih su ona sjećanja na vrijeme provedeno sa Irijanom u nekim od najčudovitijih kutaka ove planine. Njegovo stasavanje u zadnjih petnaestak godina, kojem su svjedočili dragi prijatelji kojih više nema, oblikovano je i brušeno upravo na nekim mjestima ove naše kružne ture, posvećene Lavu i Mućku, s kojima smo dijelili sitne radosti pronikle u svakom koraku svetog prenjskog hodočašća. Ujedno je ovo bilo izviđanje za predstojeći penjački kamp i školu alpinizma, kako bi polaznicima škole pružili nove spoznaje o ovoj planini, njenim stijenama i neslućenim mogućnostima koje podastire pred nas. Uz nekoliko fotografija kružnog obilaska tajnovitih planinskih penjališta, donosimo i dio arhive Irijanovog stasavanja na tim istim penjalištima, od njegovog ranog penjačkog djetinjstva do današnjih dana, a kao inspiraciju i putokaz nekim novim klincima, kojima želimo slična prenjska iskustva i ush*te.

Pominjući neizbrisive veze sa Mostarom i Mostarcima povodom izrade dječijeg adrenalinskog parka na Rujištu, tek sam malo zagrebao po površini. Odnos sa Mirzom i njegovom porodicom poprimio je skoro familijarne razmjere, obzirom da je majka Zijada većinu nas iz alpinističkih krugova prihvatala kao svoje najrođenije. Ipak, sve je počelo davne 1977. godine, mojim sudjelovanjem na Sarajevskoj školi alpinizma, kada upoznajem mostarski trio, sa kojim njegujem prijateljstvo i bratstvo do danas. Edo, Zdena i Merdžo bili su najkrupniji momci na školi, a ja, naravno, najsitniji – dovoljno razloga da jedni u drugima nađemo utjehu i razumijevanje, koje se pretvorilo u doživotno prijateljstvo. Nažalost, Merdžo nas je prerano napustio, a u tom periodu nastupa i mlađa generacija mostarskih alpinista, sa Mirzom i Spremom kao liderima. Nije dugo trebalo da i sa njima razvijem posebne veze, na divnim iskustvima njihovih prethodnika i starijih kolega. U to vrijeme aktivno penjemo u okolini Mostara, jer dole provodim puno vremena. Tada nastaju penjačke poslastice u Humu, iznad Donje Mahale i Rodoča. Smjer „Poletarac“ sa jedinstvenim pogledom na Mostar, te kratki ali dominantni stubovi kroz koje provlačimo liniju posvećenu Merdži i legendarnom avionu „Galeb“, koji se proizvodio u Mostaru, a koji nas je nadletio tokom uspona te 1988. godine. Slijede brojne paklenice sa nezaboravnom Zijadinom kuhinjom, koja poentira u grčkim Meteorima, dok ushićeno penjem sa Mirzom u brojnim nadnaravnim stubovima ovog fenomenalnog penjališta. U tadašnjoj mostarskoj eliti, koju predvodi besmrtni Muja, posebno se ističe vrsni sportista Dobrivoje Stanojević Car. Svestran, atleta od glave do pete, postavlja neke nove standarde, pionirske za to vrijeme. Njegov ultramaraton od Mostara do Sarajeva prije 40-tak godina, preteča je današnjih čudesa od trčanja na sve moguće i nemoguće načine. Naš zajednički zimski uspon SZ bridom Osobca na Prenju, početkom 80-tih, bilo je nezaboravno iskustvo i zbog brojnih anegdota koje su nastajale među nama i rajom koja se okupljala u omiljenoj alpinističkoj bazi - kući na Jezercu, koju je sa dušom i manirom vrsne domaćice, godinama držala Draženka, ravnopravna sa svojim mostarskim kolegama spasiocima i visokogorcima u svakom pogledu. U plejadi ove djece Mostara, uz Burketa, Anesa, Kuglu, Amira, Esu... svakako debelo podvlačim svog „starijeg brata“ Edu Kajana, sa početka ove priče, iz vremena naše prve škole alpinizma 1977. godine. Sve te godine i desetljeća sa Edom sam uvijek i iznova razotkrivao tajnu moje naklonosti Mostaru i ovim ljudima široka srca i duše.

Upravo se to dešavalo na našoj svetoj planini. Dragi prijatelj Braco, koji godinama živi u dalekoj Švedskoj, ali je srcem i dušom ostao vezan za Bosnu, gdje svake godine provede dug period odmora na Boračkom jezeru, prisjećajući se onih izviđačkih dana naše mladosti 80-tih, izrazio je želju da posjeti Prenj i povede svoju kompletnu familiju, suprugu Linu, rođenu Šveđanku, 14-godišnju ćerku Selmu i 10-godišnjeg sina Emila, na najviši vrh Zelenu glavu. Okupila se destočlana ekipa prijatelja i rodbine i uputila na hodočašće Prenj planinom. Posebno moram istaknuti malog Emila, koji je po paklenom danu stojički pregazio dugu relaciju naše ture i, kako sam kaže, osjetio silnu sreću izlaskom na vrh Zelene glave. A da bi zadovoljili „ovo malo duše“, u povratku naš trojac malo ubrzava i stiže ispenjati smjer „Most generacija“ u omiljenom penjalištu Prenjski fosil u Crnom polju. Bilo je to poentiranje za sjećanje, nakon naporne ture u iscrpljujućem, ali do perfekcije ispunjenom danu.