12/10/2026
Povodom 30 godina prijateljstva
Rizikujući da možda ne budem u potpunosti shvaćen od „širokih narodnih masa“, pišem o Masimu, uvjeren da će me dobro razumjeti bar oni koji su, zajedno samnom, imali privilegiju družiti se i dio svojih života provesti sa ovim Čovjekom.
Ko još pamti grupu „Gordi“ i njihov album „Čovek“, jedan od onih koji neizostavno i definitivno pripadaju antologiji YU roka? Pri pomisli na Masima, prva asocijacija uvijek mi je, kao nepopravljivom štovaocu rok muzike ovih prostora, upravo „Čovek“ pomenute grupe „Gordi“. Masimo je bio i ostao Čovjek svih ovih 30 godina (!!), koliko traje naše poznanstvo, koje je, prirodno, veoma brzo preraslo u neraskidivo prijateljstvo. Bilo je i još uvijek ima na ovim prostorima ljudi, od kojih veoma mali broj ima pravo i kredit priskrbiti sebi epitet „čovjek“ – dakle, ne kao „imenicu“, kako će neki odmah graknuti na moje tobožnje nepoznavanje gramatike – nego baš „epitet“, kao mjerilo ljudskosti i dostojanstva, a što bi braća Crnogorci rekli: čojstva! E, upravo to čojstvo Masima i čini Čovjekom i izdvaja ga iz heseovskog stada, na način stepskog vuka, sa svim onim uzvišenim odlikama svojstvenim vukovima. Upoznali smo se tačno prije 30 godina – u oktobru 1996. kada je Masimo boravio u Zenici u svojstvu supervizora međunarodne zajednice tokom prvih b-h izbora, a kao, već tada, ekspert za ljudska prava. Moram priznati da sam ga tih prvih dana našeg poznanstva doživljavao kao većinu drugih bjelosvjetskih probisvjeta i protuha, koji su prosto okupirali poratnu Bosnu, u nastojanju da brzo i sa malo truda zarade veliki novac, a potom nas i dalje prepuste našoj agoniji i samouništenju, koje, nažalost, još i danas traje. Masimo je vrlo brzo demantovao taj moj prvobitni pogrešni doživljaj i pokazao koliko mu je svojstvena i životno važna moralna vertikala, ona ista koja se, nažalost, kod većine ljudi našeg podneblja, postepeno pretvara u moralnu dijagonalu, pa horizontalu i - bez imalo stida i zadrške - u sinusoidu opadajućeg karaktera, čemu svjedočimo zadnjih nekoliko decenija, odlaskom one najelitnije preostale skupine moralnih i karakternih stubova ovih prostora, koji su, na čelu sa jednim i jedinim Titom stvarali neprikosnovene vrednote i moralne uzuse.
Postaviće se možda pitanje zašto ovoliko morališem i prizivam neke iščezle kvalitete prošlih vremena, a ne ukazujem na Masimova evidentna postignuća i rezultate, kojih ne nedostaje – naprotiv! E pa zato što se deformisanjem društva u cjelini izopačilo poimanje o moralnom kvalitetu, zato što su se neke „elitne“ skupine svojski potrudile da „moralno“ postane sve ono na šta se zgražao čak i prosječan pripadnik vremena koje pamtimo sa sjetom. Zato sam kao prioritet postavio upravo ovo moralno skeniranje Masimovog karaktera, sa pritajenom nadom, da se možda, u nekim budućim vremenenima, naše kompletno društvo izmijeni iz temelja, i ponovo podastre osnovne moralne principe kao najbitnije u vaspitanju mladih na ovim prostorima.
A što se tiče Masimovih postignuća – i to je priča za sebe. Njegova „bosanska“ priča počinje onog oktobra '96. kada kao prvi poslijeratni alpinisti odlazimo u Devečanske stijene na Vlašiću i penjemo legendarni Ilijin stub, dok je oko nas još mirisalo na barut vlašičkih ratnih dešavanja. Tako je počelo, da bi se, u godinama koje slijede, osvjedočio kao jedan od najvećih i najstrastvenijih promotora vrijednosti Bosne i Hercegovine, a posebno njene jedinstvene prirode i svega onog što nam ta priroda nudi kao opciju življenja punim životom. I danas pamtimo njegove promocije u većini međunarodnih institucija ovdje u Bosni, ali i širom Evrope, promocije koje su geometrijskom progresijom širile skupine internacionalnih zaljubljenika u sve ono što Bosna jeste i što bi trebala da bude. Sve je to prethodilo današnjim sportskoturističkim trendovima, za koje mnogi misle da su krenuli upravo od njih – a nisu! - kao ni puno drugih kvaliteta, kojima su temelje udarili neki pioniri minulih vremena, davno prije ovih današnjih samozvanih.
Masimove aktivnosti idu od penjanja, paraglajdinga, kanjoninga, turnog skijanja, planinskog biciklizma... u našim najznačajnijim područjima i najljepšim planinama. Njegovi skijaški spustovi sa najviših vrhova Prenja, Čvrsnice, Vrana, Visočice... od kojih neki prvenstveni, penjački usponi u stijenama Vlašića, Romanije, Prenja, Treskavice... višestruki spustovi niz naše najznačajnije kanjone – Rakitnice, Mostarske Bijele i Ljute, u vrijeme kada mnogi nisu znali ni da postoje, a danas su im puna usta „outdoor“ aktivnosti.... govore o Masimovoj posvećenosti onome što radi, a posebno o njegovoj velikoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini i njenim ljudima. Posebno izdvajam njegovo aktivno sudjelovanje u opremanju naših najpoznatijih penjališta – Darive, Drežnice, Prenjskog fosila, blagajskog Rebra...
Njegova zadnja gesta ponajbolje potcrtava ranije rečeno. Prije nekoliko dana Masimo je napravio „noćni skok“ iz Beograda, gdje trenutno živi sa svojom porodicom, četverogodišnjim sinom Leom i suprugom Yumiko, rođenom Japankom, koju je upoznao tokom našeg programa na Prenju, kada smo vodili slovenački vojni kontigent pri SFOR-u na Zelenu glavu, gdje je Masimo bio jedan od vodiča. Ovim zadnjim dolaskom u Zenicu, i sudjelovanjem na ceremoniji otvaranja ovogodišnje škole alpinizma, Masimo je izrazio svoju podršku polaznicima škole, ali i poštovanje tokom posthumne dodjele počasne plakete „Prenjski vuk“ našoj stradaloj kolegici Melihi Čaušević... dok je, istovremeno, za neke naše sugrađane bila šteta napustiti zagrijane kafanske stolice i prošetati stotinjak metara i pokloniti se liku i djelu doktorice Melihe.
O Masimu bi se moglo još puno toga reći... i opet ne bi bilo previše, jer njegovo prebogato življenje, koje se dešavalo u čarobnom krugu između Italije, Bosne, Engleske, Ukrajine, Konga, Japana, Srbije, pa opet Bosne... i uvijek obojeno njegovom spremnošću za pomoć i iskreno prijateljstvo – podastire nam jedinstvenu životnu priču o Masimu.
Ovaj tekst s ponosom i velikim zadovoljstvom uvrstiću u svoju novu knjigu posvećenu zlatnoj generaciji zeničkih alpinista, naših instruktora, penjačkih kolega i prijatelja – jedan istorijski presjek o ljudima, kakav još nije objavljen u planinarskoj literaturi kod nas. Masimo niti je pripadao toj generciji, niti je stasavao s nama u onim uzburkanim i neponovljivim vremenima, ali je ostavio neizbrisivog traga na neke od nas, pripadnike te generacije, uz našu veliku zahvalnost na vrijeme provedeno s njim.
