Brane Bez Izgovora

Najlakše je izgubiti kondiciju kad ti je sve “na dva minuta”.

Do prodavnice kolima.
Na drugi sprat liftom.
Do teretane autom.
A onda sat vremena treniraš da bi bio zdrav.

Nije problem auto, niti treba svuda da ideš pješke.

Problem je kad iz dana izbaciš baš svaku priliku da se tijelo malo pomuči.
Ako imaš 200 metara do teretane, prošetaj 😄

Pošalji ovo onome koji bi se autom dovezao i do trake za trčanje.

Pošalji ovo mami koja se svaki put pretvori u perecu kad obuva dijete.

Najgore navike nisu one koje odmah zabole, nego one koje godinama prolaze “bez problema”.

Staneš na jednu nogu, prebaciš k*k u stranu i tako čekaš, pričaš, skroluješ… i ne razmišljaš šta tijelo radi dok ti je “udobno”.

Problem je što udobno ne znači uvijek i dobro.
Kad stalno visiš na istoj strani, tijelo se prilagodi tom položaju i određeni djelovi počnu da rade više nego što bi trebalo.

Ne moraš da stojiš kao vojnik cijeli dan.
Samo mijenjaj položaj, osloni se ravnomjernije i, još bolje, prošetaj kad god možeš.

Pošalji ovo drugaru koji već ima svoju omiljenu nogu za stajanje.

Ako ti treći sprat izgleda kao ozbiljan kardio trening, vrijeme je da malo vratiš kondiciju u svakodnevni život.

Ne moraš odmah da trčiš pet kilometara niti da se ubijaš od treninga.
Kondicija se vraća isto kao što se i gubi: malo po malo.

Stepenice su odličan početak jer treniraš upravo ono što ti treba van teretane, noge, kontrolu i izdržljivost.

Kreni lagano, povećavaj postepeno i nemoj da čekaš da ti lift odlučuje koliko ćeš se kretati.

Sačuvaj ovo i pošalji nekome ko već na drugom spratu počinje da traži vazduh.

Pošalji ovo drugarici koja se svaki put iz prodavnice vrati nakrivljena.

Jedna teška kesa možda djeluje bezazleno, ali kad stalno vučeš istu stranu, cijelo tijelo se tome prilagođava.

Rasporedi teret na obje strane i olakšaj posao leđima, vratu i ramenima.

Nije poenta samo da doneseš kese kući, nego da i ti stigneš prava.

Tijelo se ne ukoči odjednom. Ukoči se kroz stotine malih dana u kojima ga skoro i ne koristiš.

Zato problem najčešće nije jedno dugo sjedenje, nego obrazac koji se ponavlja mjesecima i godinama.

Posao, auto, kauč, telefon… i na kraju dana shvatiš da si napravio manje pokreta nego što je tijelu potrebno samo da ostane normalno.

Onda se čovjek navikne da ustaje polako, da se prvo „razradi“, da izbjegava određene pokrete i da sve to pripiše godinama.

A često tijelo samo postaje dobro u onome što najčešće vježbaš.
Ako najviše vježbaš sjedenje, postaćeš odličan u sjedenju, ali sve lošiji u kretanju.

Ne mora svaki prekid sjedenja da bude trening.
Nekad je dovoljno da ustaneš, protegneš noge i vratiš tijelu ono što mu tokom dana stalno oduzimaš: pokret.

Nemoj da čekaš da ukočenost postane tvoja nova normalnost.

Pošalji ovo nekome ko svako jutro prvo mora da se „zagrije“ da bi krenuo.

Pošalji ovo nekome ko više gleda u ekran nego kuda ide.

Telefon ti neće pokvariti vrat za jedan dan. Ali položaj u kojem ga gledaš satima može.

Problem nije jedna poruka, jedan snimak ili pet minuta skrolovanja.
Problem je što tijelo iz dana u dan provodi sve više vremena savijeno prema ekranu, dok se takav položaj polako pretvara u naviku.

A kad se tijelo navikne da glavu stalno nosi naprijed, vrat i gornji dio leđa moraju da rade mnogo više nego što bi trebalo.
Onda krenu zatezanje, ukočenost i potreba da se stalno namještaš i protežeš.

Ne moraš da baciš telefon.
Samo nemoj da svaki put ti ideš njemu u susret.

Podigni ekran prema sebi, promijeni položaj i povremeno pogledaj ispred sebe.
Dobro je i za vrat, a bome i za bandere.

Koljeno često najglasnije traži pomoć, iako nije ono prvo napravilo problem.

Tijelo ne funkcioniše po djelovima koji rade sami za sebe.

Stopalo pravi oslonac, k*k kontroliše položaj noge, trup drži stabilnost, a koljeno se nalazi između svega toga.

Kad jedan dio ne odradi svoj posao, drugi mora da nadoknađuje.
I upravo taj koji najviše nadoknađuje često prvi počne da se žali.

Zato nije dovoljno samo umiriti mjesto koje boli.
Treba pogledati kako stojiš, kako se oslanjaš i šta se dešava kroz cijeli pokret.

Kad stopalo i k*k počnu da rade svoj dio posla, koljeno više ne mora sve da preuzima.

Zato nije dovoljno samo pitati:
„Gdje boli?“
Treba pogledati zbog čega je baš to mjesto preopterećeno.

Pošalji ovo nekome ko već godinu dana tretira koljeno, a nikad nije pogledao kako mu rade stopalo i k*k.

Pošalji drugarici, da i ona zna kako se to radi.

Nije svaki čučanj trening, ali svako saginjanje jeste prilika da vidiš kako koristiš tijelo.

Jer problem često nije lubenica, kesa ili nešto što podižeš sa poda.
Problem je što taj isti pokret tokom dana ponoviš deset p**a preko krsta, bez nogu i bez ikakve kontrole.

Dok si mlad, tijelo nekako oprosti.
Kasnije počne da naplaćuje svako ono:
„Ma samo ću na brzinu.“

Ne moraš da izgledaš savršeno.
Samo nemoj da se savijaš kao da ti je kičma jedini zglob koji imaš.
Spusti se iz k*kova i nogu, približi teret sebi i podigni ga bez nepotrebnog uvijanja.

Na Instagramu se namjesti kako hoćeš. Kad dižeš nešto teško, čučni k’o čovjek.

Telefon nije problem ako dijete ima život i mimo ekrana.

Problem je kad mu je ekran jedina zabava.

Zato pokret ne smije da bude kazna.
Ne možeš reći: “Dosta telefona, sad idi treniraj”, pa očekivati da dijete zavoli kretanje.

Ne trebaju nužno dodatni rekviziti, dovoljno je da penjanje, skakanje, kretanje, lopta, poligon budu deo njegove svakodnevne igre.

Cilj nije samo da manje gleda u ekran.
Cilj je da više živi u svom tijelu.

Pošalji ovo roditelju koji zna da telefon jeste problem, ali ne zna šta da ponudi umjesto njega.