RO Coaching - Personal & Business Coach

Najopasnije nije ono što ti netko radi.
Najopasnije je osoba u koju se polako pretvaraš dok to trpiš.

Mnogi misle da su najveće rane ono što im je netko rekao, učinio ili uskratio.

Ali prava šteta često nastaje puno tiše.

Ne onda kada te netko povrijedi.

Nego onda kada zbog toga počneš gubiti sebe.

Nekad si se smijala bez zadrške.

Govorila si što misliš.

Vjerovala svojim osjećajima.

Znala si tko si.

A onda si malo po malo počela šutjeti.

Počela si paziti na svaku riječ.

Preispitivati svaki svoj osjećaj.

Opravdavati stvari koje nikada nisu trebale biti opravdane.

Tražiti krivnju u sebi za nešto što nikada nije bilo tvoje.

I nije se to dogodilo odjednom.

Dogodilo se polako.

Toliko polako da jednog dana više nisi bila sigurna vjeruješ li sebi ili onome što ti netko drugi govori.

To je ono što manipulaciju čini toliko opasnom.

Ne zato što te slomi odjednom.

Nego zato što te mijenja malo po malo.

Dok ne postane normalno da hodaš na prstima.

Da šutiš kada bi trebala govoriti.

Da se smanjuješ kako bi netko drugi bio zadovoljan.

Da izdaješ sebe kako bi sačuvala odnos.

Zato se ne pitaj samo što ti netko radi.

Pitaj se nešto puno važnije:

U koga se pretvaram dok ovo trpim?

Jer nijedan odnos nije vrijedan cijene da izgubiš sebe.

I nijedna ljubav nije ljubav ako zbog nje moraš odustati od osobe koja jesi.

Najveća šteta nije ono što ti je netko učinio.
Najveća šteta je kada zbog toga prestaneš biti ti.
Romana Opačić🍀

samopostovanje granice iscjeljenje radnasebi unutarnjasnaga emocionalnazrelost

I kad na kratko svratim u ZG MORA biti vremena za našu rutinu , Kamenita vrata, kavica, šetnja i onda divan buket cviieća za nju, moju mamu, tek tako zato što nju to raduje a mene usrećuje njena steća , SO SIMPLE ❤️Nađite vremena za svoje roditelje kad su zdravi a ne tek kad se razbole i kad su praznici 😊Romi

BNa početku misliš da si konačno pronašla nekoga tko te vidi.
Tko razumije tvoje rane.
Tko govori prave riječi.
Tko daje pažnju koju si možda čekala godinama.

I nije problem što si vjerovala.
Problem je što si polako počela sumnjati u sebe.

Počela si paziti što govoriš.
Što odijevaš.
Kako reagiraš.
Jesi li previše osjetljiva.
Prezahtjevna.
Premalo dobra.

I malo po malo… osoba koja je ušla puna života, sigurnosti i snova počela je nestajati.

To nije ljubav ako te netko prvo podigne na pijedestal, a onda ruši svaki put kad pokažeš svoje potrebe.

To nije ljubav ako se moraš boriti za poštovanje.
Ako živiš od mrvica pažnje.
Ako stalno čekaš da se vrati ona osoba s početka.

Jer istina koju mnogi teško prihvate je:

Nedostaje ti verzija njega koja možda nikada nije ni postojala.

I onda kad ode… često se vrati.
Ne uvijek zato što te voli.
Nego zato što osjeti da si ponovno počela živjeti bez njega.

Zato se zapitaj:

Koliko p**a si oprostila isto?
Koliko p**a si mislila:
“Sad će biti drugačije.”
Koliko p**a si izgubila sebe pokušavajući spasiti nekoga tko nije spašavao tebe?

Najveći trenutak promjene nije kad on ode.
Nego kad ti prestaneš čekati da se promijeni.

Jer ljubav ne bi trebala uništiti tvoje samopouzdanje, mir i vrijednost.

I zapamti:

Ne zaslužuješ odnos u kojem stalno preživljavaš.
Zaslužuješ odnos u kojem si sigurna. Viđena. Poštovana. Voljena.

❤️ Ponekad najveći čin ljubavi nije ostati.
Nego otići.
Romana Opačić 👍

granice mentalnozdravlje trauma odnosi emocionalnomanipulacija narcis unutarnjisvijet žene muškarci svjesnost rast

“Nije da nemam želju za seksom.

Nemam želju za seksom sa tobom.”

Teška rečenica?

Možda jedna od najtežih koju muškarac može čuti.

Jer problem često nije u tome da je žena izgubila želju.

Nego u tome što je godinama gubila osjećaj povezanosti.

Kad se osjećala neviđeno.
Kad je pričala, a nije bila saslušana.
Kad je plakala sama.
Kad je nosila previše.
Kad su kritike postale češće od nježnosti.
Kad je prestala biti žena…
i postala samo partnerica, majka, organizator života.

Želja rijetko nestane preko noći.

Ona umire polako.

Nakon stotina trenutaka u kojima se žena osjećala sama pored osobe koju voli.

I najtužnije je što neke žene ne odu.

Ostanu.

I dalje dijele krevet.
I dalje imaju seks.
I dalje funkcioniraju.

Ali ne iz želje.
Ne iz povezanosti.
Ne iz strasti.

Nego iz navike.
Mira u kući.
Djece.
Straha.
Krivnje.
Jer misle da tako treba.

Jer neke žene godinama dijele tijelo…
dok su dušom odavno otišle.

I prije nego kažeš:

“Ona se promijenila.”
“Ona više nema želju.”
“Ona je hladna.”

Zapitaj se:

Koliko dugo se osjećala zanemareno?
Koliko dugo nije bila viđena?
Koliko p**a je pokušala objasniti što joj nedostaje?
Koliko p**a je šutjela jer je odustala od toga da će biti shvaćena?

I podsjeti se…

Kako si je dodirivao kad si je upoznao?
Koliko si se trudio?
Koliko si promatrao što voli?
Koliko ti je bilo važno da se osjeća željeno, sigurno i viđeno?

A kako vodiš ljubav danas?

Je li i dalje vidiš?

Ili pretpostavljaš da će želja ostati živa sama od sebe…
dok se povezanost polako gasi?

Jer žena koja se osjeća sigurno…
koja se osjeća viđeno…
koja se osjeća poštovano i emocionalno povezano…

vrlo rijetko mora gasiti sebe.

I ne, ovo nije optužba muškarcima.

Ovo je poziv da se zapitate:

Je li problem stvarno u tome što ona nema želju?

Ili u tome što je prestala osjećati želju uz tebe.

Jer najtužnije nije kad žena ode.

Najtužnije je kad ostane…

a nje više nema.

Kad jednog dana shvatiš da godinama nisi spavao sa ženom koja te želi.

Nego sa ženom koja je naučila preživjeti.

A tada vratiti tijelo često je lakše…

nego vratiti ono što se godinama gasilo u tišini.
Romana Opačić 🍀

Ako spavaš s nekim samo zato da ne ode…
ako pristaješ na stvari koje ne želiš jer se bojiš samoće…
ako šutiš, gutaš i odustaješ od sebe samo da sačuvaš odnos…

Zastani.

I pitaj se:

Je li to stvarno ljubav?
Ili je strah obučen u ljubav?

Jer ljubav ne traži da izgubiš sebe da bi zadržala nekoga.
Ne traži da svoje tijelo koristiš kao kartu da netko ostane.
Ne traži da pristaješ iz straha.
Ne traži da se odričeš svojih granica da bi bila voljena.

I sada si postavi jedno pitanje koje možda zaboli:

Ako imaš kćer…
bi li sutra željela da ona radi isto što i ti?

Da ostaje s muškarcem iz straha?
Da spava s nekim jer se boji da će otići?
Da šuti kada nešto ne želi?
Da vjeruje kako mora zaslužiti ljubav odricanjem od sebe?

Jer djeca puno manje slušaju što govorimo.
A puno više uče što toleriramo.

Možda upravo sada pokazuješ svojoj kćeri kako izgleda ljubav.
Pitanje je samo:

Bi li joj takvu ljubav poželjela?

Najveći gubitak nije kad izgubiš njega.
Najveći gubitak je kad godinama polako izgubiš sebe.

Ne moraš kupovati nečiju vjernost svojim odricanjem.
Ne moraš ostajati tamo gdje moraš izdati sebe da bi netko ostao.

Osoba koja te voli neće tražiti da nestaneš da bi ona ostala.

Preispitaj se.

Koliko p**a si rekla “da”, a mislila “ne”?
Koliko p**a si ostala iz straha?
Koliko p**a si sebe stavila na zadnje mjesto?

Možda nije vrijeme da spašavaš odnos.

Možda je vrijeme da počneš spašavati sebe.
Romana Opačić💪🍀

granice ljubavnijeboli odnosi radnasebi

Koliko p**a ti je već prije p**a bilo muka?
Ne zbog vožnje. Ne zbog godišnjeg.
Nego zato što tvoje tijelo već zna što dolazi.

Napetost.
Paziti što govoriš.
Šutjeti da izbjegneš raspravu.
Nadati se da će ovaj put biti drugačije.

Koliko p**a si se psihički pripremala za godišnji odmor koji bi trebao biti odmor?
Koliko p**a si osjetila olakšanje tek kad je put završio?

I onda polako počneš vjerovati da si ti problem.
Da si preosjetljiva. Da pretjeruješ. Da ne znaš uživati.

Ali zastani.

Ako ti pomisao na zajednički put izaziva stres, ako osjetiš nemir prije nego što je išta počelo, ako ti tijelo ulazi u oprez umjesto u mir… to nije slučajno.

Tijelo pamti ono što um pokušava opravdati.

I najtužnije je što se mnogi toliko naviknu na napetost da je počnu zvati normalnim odnosom.

A djeca?
Možda neće zapamtiti svaku riječ.
Ali zapamtit će osjećaj.
I jednog dana bi mogla misliti da ljubav izgleda kao grč u želucu, hodanje po jajima i stalni oprez.

Pročitaj ovo opet:

Ako ti godišnji odmor, put ili vožnja s nekim izazivaju stres umjesto mira… možda problem nije putovanje.

Možda je problem osoba pored koje si naučila preživljavati umjesto živjeti.

I još nešto što možda trebaš čuti:

Ne mora ostati ovako.
Ali neće se promijeniti zato što si više šutjela.
Zato što si više razumjela.
Više objašnjavala.
Više opraštala.
Više se trudila.

Jer ljudi se ne mijenjaju zato što ih netko voli dovoljno.
Mijenjaju se tek kad sami vide problem i preuzmu odgovornost.

Prestani se držati nade da će jednog dana postati osoba zbog koje više nećeš imati grč u želucu.
Jer dok čekaš da se on promijeni… prolazi tvoj život.

Počni se pitati nešto drugo:

Što ako se nikada ne promijeni?
I jesi li spremna ovako živjeti još 5, 10 ili 20 godina?

Jer mir nije nešto što moraš zaslužiti.
Mir bi trebao biti tvoje normalno stanje.
Romana Opačić💪🍀

trauma samovrijednost granice mentalnozdravlje iscjeljenje

Nije te majka rodila da šutiš dok te gaze.
Nije te rodila da cijeli život moliš za ljubav, pažnju, poštovanje i mjesto za stolom.
Nije te učila hodati da bi danas puzala pred nekim tko te ne vidi, ne čuje i ne cijeni.

Koliko još godina želiš provesti nadajući se da će se netko promijeniti?
Koliko još p**a želiš opravdavati ono što te uništava?
Koliko još p**a želiš izdati sebe da bi drugi bili zadovoljni?

Znam…
Bojiš se.
Bojiš se osude.
Sramote.
Što će obitelj reći.
Što će ljudi misliti.
Bojiš se da ćeš razočarati sve oko sebe.

Ali jesi li se ikada zapitala koliko dugo već razočaravaš samu sebe?

Prestani zvati „ljubavlju” odnos u kojem šutiš da ne izazoveš svađu.
Prestani zvati „obitelji” mjesto gdje se tvoj glas ne čuje.
Prestani zvati „normalnim” to što stalno moraš smanjivati sebe da bi drugi bili mirni.

Nisi nevidljiva zato što vrijediš manje.
Postala si nevidljiva jer si predugo učena da uvijek svi drugi moraju biti važniji od tebe.

A sada se zapitaj nešto:

Da netko koga iskreno voliš stoji na tvom mjestu…
da živi život koji ti živiš…
da trpi ono što ti trpiš…
da se boji, šuti, guši i nestaje pred tuđim očekivanjima…

Što bi joj rekla?

Bi li joj rekla da ostane?
Da se još malo žrtvuje?
Da još malo pati?
Da još malo šuti?

Ili bi je zagrlila i rekla:

„Bježi.
Spasi sebe.
Zaslužuješ više.”

Pa zašto onda to ne govoriš sebi?

Ne moraš ostati tamo gdje ti duša umire.
Ne moraš dokazivati svoju vrijednost ljudima koji je nikada nisu znali vidjeti.
Ne moraš cijeli život nositi teret tuđih očekivanja.

I ne…
Nisi sebična ako biraš sebe.
Sebično je tražiti od žene da nestane kako bi drugima bilo ugodno.

Vrijeme je da se probudiš.
Vrijeme je da se usudiš.
Vrijeme je da prestaneš preživljavati i počneš živjeti.

Jer ti nisi rođena za mrvice.
Rođena si za ljubav, mir, poštovanje i slobodu.
Romana Opačić 🍀

unutarnjasnaga vrijedisvise zenskasnaga osvijestiSe sloboda

Najveća iluzija je vjerovati da će ti druga osoba dati osjećaj sigurnosti koji sama sebi ne znaš dati.

Zato stalno tražiš potvrde.
Zato preispituješ.
Zato kontroliraš.
Zato te svaka poruka, svaka šutnja i svaka promjena ponašanja baca u strah.

Ali problem nije u tome koliko te netko voli.

Problem je što sigurnost pokušavaš pronaći izvan sebe.

I što je više tražiš u partneru, to postaješ nesigurnija.
Jer nitko ne može izliječiti ono što ti sama još nisi naučila držati u sebi.

Kontrola ne smanjuje strah.
Ona ga hrani.

Provjeravanje telefona.
Traženje potvrde.
Potreba da stalno znaš na čemu si.
Sve to možda na trenutak umiri tvoj nemir…
ali ga dugoročno samo još više pojačava.

Prava sigurnost ne nastaje kada te netko stalno uvjerava da si voljena.
Nastaje kada više ne ovisiš o tome da bi se osjećala vrijedno.

Kada znaš tko si.
Kada znaš koliko vrijediš.
Kada možeš biti mirna čak i bez kontrole.

Jer osoba koja istinski voli sebe ne voli iz straha i manjka.
Nego iz unutarnje punine.

A upravo tu sigurnost nitko ti ne može dati.
Niti oduzeti.
Romana Opačić 🍀

ljubavpremasebi iscjeljenje osobnirazvoj mentalnozdravlje traumahealing

Koliko p**a si nekome rekao:
“Oprosti.”
“Izvini.”
“Neću više.”

A onda opet napravio isto?

I koliko p**a ti je netko rekao iste te riječi…
dok su njegova djela ostala potpuno ista?

Tu nije problem jedna greška.
Problem je kada isprika postane način da zadržiš osobu, ali ne i da stvarno nešto promijeniš.

Jer pravo “oprosti” ne izgleda kao lijepe riječi.
Pravo “oprosti” izgleda kao trud.
Kao svijest.
Kao promjena ponašanja.

Mnogi žele da im se odmah oprosti, da se sve smiri i nastavi dalje…
ali se nikada stvarno ne zapitaju:

Što je točno povrijedilo tu osobu?
Što je u meni dovelo do toga?
Zašto stalno ponavljam isto?
I što konkretno moram promijeniti da više ne nanosim istu bol?

Jer nije ljubav kada nekoga stalno povređuješ, pa ga onda umiruješ riječima.
To je iscrpljivanje tuđe duše.

A oni koji stalno opraštaju…
često toliko pokušavaju razumjeti druge da zaborave pogledati istinu.

Ne slušaj samo koliko se netko lijepo ispričava.
Pogledaj mijenja li se nešto nakon toga.

Jer ljudi mogu naučiti savršeno izgovarati “oprosti”…
a da nikada ne promijene ono zbog čega se ispričavaju.Romana Opačić🍀

odnosi granice samopostovanje svjesnost mentalnozdravlje unutarnjisvijet emocionalnainteligencija zivotnelekcije