Planinarski klub Ivanec

Dan 3. Hvar-Brač
3/7 vrhova, vrh Vidova gora (778m)

Dan 2. Šolta- Hvar
2/7 vrhova, vrh Sv.Nikola (626m)

Dan 1. Ivanec-Omiš-Šolta
1/7 vrhova, Vela Straza 237m

IZLET
T R I G L A V (2864m) - SLOVENIJA
SUBOTA – NEDJELJA 22.08.- 23. 08. 2026.
Polazak : Varaždin u 06.30 sati, Ivanec u 07.00 sati, Lepoglava u 07.15 sati.
Triglav 2864 m, najviši je vrh Julijskih Alpi i Slovenije, još uvijek za mnoge i najviši cilj vlastitog planinarskog dokazivanja i djelovanja, oduvijek posebni simbol za svakog Slovenca, a danas svakako jedan od najpopularnijih vrhova kompletnih Alpi. Ovim dvodnevnim pohodom pokušat ćemo vidjeti ne samo vrh, već i svakom sudioniku približiti taj fantastični svijet nacionalnog parka Triglav...
Već prema tradiciji, PKI i ove godine uz pratnju svojih licenciranih vodiča, redom višestrukih pohodnika ovog „oca“ Julijskih Alpi, omogućuje uz određene preduvjete siguran i atraktivan uspon na sam vrh.
Potrebna je odgovarajuća tjelesna sprema i potpuna oprema za visokogorsko planinarenje ( kaciga, komplet za samoosiguranje ...).
1. dan: (subota, 22. kolovoz 2026.) Pokljuka – Rudno polje (1347m) – Vodnikov dom (1817m) - dom Planika (2401m), oko 5,30 sati hoda, gdje je i rezervirano noćenje.
2. dan: (nedjelja, 23. kolovoz 2026.) dom Planika – mali Triglav – Triglav (2864m) uspon 1,15 h, povratak na Planiku (2401m) - Vodnikov dom - Pokljuka…
Cijena: prema vrsti prijevoza, odnosno prema broju prijavljenih, spavanje je u domu Planika oko 27 Eura sa važećom planinarskom iskaznicom. Broj mjesta je ograničen.
Akontacije kod prijave je 50,00 EURA.
Važno: potrebna je VALJANA osobna iskaznica, planinarska iskaznica s podmirenom članarinom za 2026 .!
Izlet je na vlastitu odgovornost, s prijavom na izlet svaki sudionik potvrđuje da je upoznat s težinom izleta, te da ispunjava uvjete za sigurno sudjelovanje. Sudionik je dužan poštivati odluke i upute vodiča i vođe p**a. Vodič ima pravo izmjene programa prema stanju na terenu.
Prijave i dodatne informacije:
Stjepan Kuštelega – 091 763 4655

Pirineji
Živimo u zemlji gdje se (bar nekada), u školi dosta vremena posvećivalo geografiji, zemljama,
općenito prirodi. Televizija je imala oskudni program, najviše posvećen odraslima, a nama djeci su
ostale knjige i maštanje o dalekim zemljama, rijekama, planinama. Ako spomeneš Alpe, za njih velika
većina zna ili je bar čula, ali ako spomeneš Pirineje, to ipak ide malo teže, i mnogi će zamijeniti
najčešće Apenine i Pirineje. U svakom slučaju, općenito razmjerno mali broj ljudi se može pohvaliti da
je prolazio tim krajevima, vjerojatno vozači, a vrlo rijetko turisti ili planinari. Nije ni čudno, zemlja smo
koja je bila u ratu, razvoj i standard nije baš tekao kako smo to mi sami priželjkivali, tako da ni uz
najveću želju, jednostavno je bilo preskupo. Prije nekih 10 godina sam krenuo u planiranje jednog
obilaska za manju grupu u vlastitom aranžmanu i uz prijevoz kombijem, ali, jednostavno je na kraju uz
sve uštede, opet bilo preskupo. Na sreću, eto vremena se ipak mijenjaju, i što god netko pričao, došlo
je vrijeme da se ipak može putovati i stvarno uživati u novim izazovima. Da, razmjeno dugo traje
putovanje, avion je brži, ali opet sve ima svoje prednosti i mane. Uz autobus, „sam si svoj gazda“,
staneš gdje hoćeš, koliko hoćeš, lako promijeniš prvobitni plan… Na kraju, i puno više vidiš. Avion
sleti, u ovom slučaju u Barcelonu, i onda moraš organizirati neku vrstu prijevoza do željenih
destinacija. U svakom slučaju ispada skuplje, a i sama organizacija predstavlja dodatne probleme.
Nakon prošle godine, posjeta Tatrama i Slovačkoj, na neki način „referendumom“ su izabrani Pirineji.
U prvom redu, želja nam je bila vidjeti što više i raznolikije. U prvoj najavi smo najavili uspon na
najviši vrh Aneto (3404m), međutim, organizacijski se baš nije najbolje uklopio, morali bi podijeliti
grupu, a na sam vrh bi zbog ledenjaka, opreme, neophodnog iskustva, na kraju mogao ići manji broj
ljudi… Uvijek je ljepše u većem broju, više ljudi je sretno, a ovako smo dobili još jedan dan više u
Andori… No krenimo redom! Nakon noćne vožnje, u ranim poslijepodnevnim satima smo na kratko
razgledali Monaco, a zatim i sam Monte Carlo. Sjaj i glamur, gužva i dokaz da ako imaš novce, možeš i
planine pomicati. Ne baš pomicati, ali ih bušiti i graditi sve i svašta, ovdje i nije neki problem. U biti se
teško krećeš pješice, a oni ovdje voze utrke F1… Impresivno. Dalje smo nastavili do grada Avignona u
Francuskoj, gdje smo i prvi p**a noćili. Iako nismo baš planirali, ipak smo našli vremena i za kratki
posjet staroj gradskoj jezgri. Pun pogodak! Stare zidine i mostovi i „Papinska palača“ Ovdje je
stolovalo čak 9 papa i svo to vrijeme je ostavilo neizbrisiv trag u svakom dijelu ovoga grada. Iz
Avignona smo nastavili put do Lourdesa. Najpoznatiji je po ukazanjima Blažene Djevice Marije i danas
je to Svetište Gospe Lurdske. Tu su riječi suvišne i svatko bi po meni ovdje trebao prije ili kasnije doći i
sam se uvjeriti da je ovo stvarno posebno mjesto, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja. Već ovdje,
nazirali su se obrisi Pirineja, našeg glavnog cilja putovanja. Na žalost, tu je i kraj auto-cesta, a put se
nastavlja krajolikom koji tako podsjeća na naše Zagorje. Kasnije se i to mijenja, jer cesta se diže sve na
preko 2000 metara, gdje je i granica Francuske i Andore, te se onda naglo spušta do La Vele, glavnog
grada države. Najviši u čitavoj Europi, na impresivnih 1500 m, stiješnjen u dolini među planinskim
vrhovima. Pa ovo je pravi planinarski glavni grad! Monarhija koja živi prvenstveno od zimskog
turizma, postala je i porezna meka, tako da trgovina cvjeta i teško da ovdje nema nekog i malo
poznatijeg brenda. Na malom prostoru imate sve, nevjerojatno su organizirani, sve je brižno
održavano i nestvarno vrlo čisto. Sve se radi noću, tako da vas svako jutro grad doslovno dočeka u
punom sjaju i svježini. Od svega toga nije odstupao ni naš hotel, u strogom centru, tako da smo imali
prvoklasni odmor za planinarenje koje nas je čekalo iduća dva dana. Za idući dan, i naš prvi uspon,
izabrali smo Pico de la Mina, vrh visok 2683m, koji se nalazi u Francuskoj… Kreće se s prijevoja od
nekih 1900m, cilj je odmah uočen, ali na kraju se ipak pokazao i puno težim zalogajem od onog što bi
jedan planinar očekivao. Malo po putu, po skijalištu, pa travnjaci, a na kraju i na sve četiri po
stijenama… Ali tu smo i vidici su stvarno prekrasni. Osobito mi je bilo drago vidjeti naše male
planinarke Mateju i Freju s jedne strane, kao i gospođu Ljubicu s druge strane vremenske crte, kako
su svaka na svoj način ponosne na ostvareno! No, to je bio tek početak i zagrijavanje za ono što je
uslijedilo slijedeći dan. Pico de Comapedrosa (2943m) najviši je vrh Andore i nalazi se u sklopu
nacionalnog parka. I nije uzalud! Prekrasna priroda, potoci, slapovi, jezera, snijeg, kamen, slobodno
penjanje… Sve je to lijepo za slušati, ali kroz to sve treba i prijeći, i ostvariti oko 1400m visinskih.
Uglavnom, startali smo u 09.00 sati, a vratili se poslije 19 sati. Na pola p**a velika je pomoć i
planinarski dom. Unatoč visini, nigdje vjetra, sunce uprlo, a hlada ima tek nekih prvih sat vremena
uspona. Najteže je posljednjih sat vremena, jedan vrh, pa drugi, pa pred vrh, a križ i vrh stalno pred
tobom, a opet tako daleko… Za nagradu imali smo nevjerojatan pogled, kod mnogih su proradile
emocije, ali i one najdraže suze radosnice… Gdje ćeš ljepše! Nije bilo potrebe da žurimo, tako da smo
povratak iskoristili da do kraja uživamo u nedirnutoj prirodi Pirineja. Čitav taj uspon, na neki način mi
je sličio kao kombinacija uspona na Moldeveanu u Rumunjskoj i uspona na Krivan u Slovačkoj. Idući
dan, nazvali smo dan relaksacije, odnosno probali smo razgledati bar dio atrakcija u Andori, ali bez
velikih napora. Ujutro smo posjetili „Tibetanski most“ kopiju poznatih mostova iz Himalaje, samo što
je ovaj metalni, vrhunski osiguran i gotovo pa da se ne njiše. Za onaj pravi osjećaj i adrenalin, ipak se
mora posjetiti Nepal i biti na mostu kad prema vama dolaze jakovi, puni robe i s bocama plina! Poslije
podne smo rezervirali odmor u zabavnom parku „Naturland“, jedinstvenom iskustvu osobito ako ste
se odvažili otići na „Tobotronc“, najduži alpski tobogan svijetu. Spust od nekih 400 m visinskih,
bezbroj zavoja i jedna kočnica. Ništa manje nije popularan ni zipline, a ima i drugih vrlo zanimljivih
igara. U četvrtak ujutro, došlo je vrijeme rastanka s Andorom i krećemo do poznatog odmarališta
Lloret de Mar u Španjolskoj. Poznatog, jer tamo obično šaljemo naše maturante, ali vjerujte, tamo je
neka posebna klima, tako da smo se i mi sami poistovjetili i vratili u vrijeme mature. Pojedinosti ipak
neka ostaju privatna stvar. Jutro u petak se ipak izdvaja, jer smo posjetili Barcelonu i glasovitu
baziliku Sagrada Familia… Dovoljno je samo reći, najviša kršćanska crkva, gradi se do sad 144 godine i
još nije gotova… Kako bi to bilo da si u glavnom gradu Katalonije, a da ne posjetiš i sjedište slavnog
nogometnog kluba. Volio ih ili ne, stvarno sve izgleda i više nego lijepo, ali se i plaća, tako da fanovi
ne trebaju imati brige, i dalje će zasigurno dovoditi ponajveće zvijezde. Mogli smo još lutati ovim
stvarno velikim gradom, ali smo se ipak odlučili vratiti na „našu“ plažu i još jednom napraviti morski
„party“. Bi je to naš „Dan velikih valova“! Povratak prema Hrvatskoj, rezervirali smo za Nicu, još jedno
svjetsko turističko središte, prošetali po glasovitoj „promenadi,“ udahnuli zrak Azurne obale. Na
jednom odmorištu toga jutra iznad Marseilla, udahnuli smo i zrak od nevjerojatna 43 stupnja C.
Uslijedili je noćenje u mjestu Tortona u Italiji, opet potpuno raznolikoj destinaciji od svega do sad
viđenog. Hotel koji je nastao iz nekadašnjeg karakterističnog seoskog imanja za taj dio Italije.
Iza „Planinarskog kluba Ivanec“ ostaje još jedan „Izlet godine“, nevjerojatnih 4300 kilometara, 6
država, jedni smo od rijetkih planinara iz hrvatske koji smo grupno i s ponosom stali na vrhove
Pirineja, uz nove doživljaje i nova prijateljstva. Mnogo smo toga vidjeli, osjetili, a normalno da i treba
vremena da ti to sve zajedno sjedne. Uz dobro društvo ništa nije teško, te vam svima još jednom
čestitam na hrabrosti, izdržljivosti, a nadasve tolerantnosti i pridržavanju zacrtanog plana. Također,
treba se i zahvaliti ekipi iz „SOS“ Travel, u prvom redu na izvrsnom autobusu, kao i uvijek izvrsnoj i
profesionalno odrađenoj vožnji, bez čega bi ovakvo putovanje bilo nezamislivo. Kao malu reklamu,
slobodno ih kontaktirajte, ovakvo putovanje uvijek čeka i na Vas! Hvala, i do neke iduće avanture!
Tomislav Frišćić

Danas smo stajali na vrhu Pic de Comapedrosa(2943m/nv). Umor je nestao u jednom pogledu prema beskrajnim planinama, a srce je ispunila zahvalnost što upravo ovakvi trenuci postaju uspomene koje nosimo cijeli život.🏔️🤗

Pic de la Mina 2683 m/nv,još jedan vrh koji nas je podsjetio da se najljepši pogledi zaslužuju korakom, upornošću i ljubavlju prema planinama.🏔️😁

Izlet godine, pozdrav iz Avignona🤗