23/09/2026
Sinoć, kasno, skoro u ponoć, Chiaru, Vedrana i mene na aerodromu su dočekali naši ljudi iz kluba, pročelnik i zamjenica pročelnika za društvene djelatnosti Grada Kutine.
Umorni nakon svega što smo prošli posljednjih dana, ali u tom trenutku umor jednostavno nije bio važan.
A onda smo pjesmom ispratili naše svjetsko zlato Marinu Juranić i njezinu obitelj, koji su nastavili svoj put prema Rijeci.
I dok sve to gledam, teško mi je pronaći prave riječi.
Jer čovjek može pričati o rezultatima, medaljama, reprezentaciji, Svjetskom prvenstvu... ali na kraju dana sve se nekako vrati na ljude.
Na one koji dođu u ponoć samo zato da te dočekaju.
Na one koji čekaju, pjevaju, grle, raduju se tuđem uspjehu kao da je njihov.
Na ljude koji ne pitaju što će dobiti zauzvrat, nego jednostavno budu tu.
I zato danas mogu samo reći HVALA.
Hvala svima koji su sinoć bili tamo. Hvala svima koji su ovih dana disali s nama. Hvala našim članovima, našim obiteljima i svima koji su na bilo koji način bili dio ove priče.
Lako je raditi pravu stvar kada imaš ovakve ljude oko sebe.
A onda, nakon svih kilometara, svih treninga, odricanja, putovanja i medalja, dođeš kući u ponoć...
i shvatiš da ono najvrjednije zapravo nije medalja koju nosiš.
Nego ljudi koji te čekaju kada se vratiš.
I ako me pitate zašto sve ovo radimo...
zbog ovoga.
Zbog osjećaja da nisi sam.
Zbog ljudi koji tvoju radost pretvore u svoju.
Zbog trenutaka koje novac ne može kupiti i koje nijedna medalja ne može zamijeniti.
Sinoć nismo samo dočekali reprezentativce.
Sinoć smo dočekali svoje ljude.
I mislim da nema ljepšeg osjećaja od toga da znaš gdje pripadaš. ❤️🇭🇷