Maratonjare Kutina

NE UČIMO DJECU SAMO TRČATI.
UČIMO IH VOLJETI SPORT.

Škola trčanja nije samo sat vremena treninga i nekoliko kilometara koje treba istrčati.

Rad s djecom traži puno više – razumijevanje njihovog razvoja, psihologije, motivacije, pedagoškog pristupa i tjelesnih sposobnosti, ali i sposobnost da se svakom djetetu pristupi kao pojedincu.

Zato smo u AK Maratonjare odlučili oko naše Škole trčanja okupiti stručni stožer različitih znanja, iskustava i generacija.

Netko dolazi iz svijeta kineziologije i vrhunskog sporta, netko iz dugogodišnjeg rada s djecom predškolske i školske dobi, netko iz znanstvenog i stručnog rada, a netko iz vlastitog sportskog iskustva i svakodnevnog života mladih.

Upravo u tome vidimo našu najveću snagu.

Ne želimo da djeca samo nauče pravilno trčati. Želimo da kroz sport nauče surađivati, biti ustrajna, vjerovati sebi, poštovati druge, nositi se s pobjedom i porazom te, prije svega, zavole kretanje i sport.

Naš cilj nije stvoriti što više rezultata što prije.
Naš cilj je stvoriti što više djece koja će i za deset, dvadeset ili trideset godina reći da su upravo ovdje zavoljela sport.

Zato naš stručni stožer čine ljudi različitih profila, ali s istim ciljem – da svako dijete u našoj školi dobije kvalitetan, siguran, stručan i poticajan početak svog sportskog p**a.

Upoznajte ljude koji će ove sezone biti uz naše najmlađe Maratonjare.

GORAN TODOROV
Voditelj Škole trčanja · Glavni trener · Predsjednik kluba

Više od 40 godina aktivno je u sportu kroz nogomet, futsal i atletiku. Kroz svoj trenerski rad trenirao je više od 700 djece, sportaša i rekreativaca iz Hrvatske i mnogih drugih zemalja svijeta.
Licencirani je trener Hrvatskog atletskog saveza, a u radu s atletičarima ostvario je niz značajnih rezultata, uključujući treniranje sportaša koji su osvajali državne medalje u atletici i ultramaratonu.

Pozvan je u stručni stožer hrvatske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u trčanju na 100 km u Španjolskoj.
Kao glavni trener svakodnevno organizira i provodi treninge članova kluba te vodi rad Škole trčanja i razvoj mlađih kategorija. Održao je i više sportskih edukacija i predavanja. Kao predsjednik kluba omogućava da klub funkcionira i raste, a svaki član bude zadovoljan i ponosan kao dio tima.

MARIO MARKOVIĆ
Mentor · Savjetnik

Magistar kineziologije, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Stručno je usmjeren prema kondicijskoj pripremi, planiranju i programiranju treninga te razvoju motoričkih i funkcionalnih sposobnosti sportaša.

Višegodišnje iskustvo stekao je radeći s različitim sportovima i uzrastima. Bio je kondicijski trener ženske kadetske košarkaške reprezentacije Hrvatske U16, gdje je sudjelovao u planiranju i programiranju treninga kroz pripremni, natjecateljski i prijelazni period.

Iskustvo je stjecao i kao kondicijski trener nogometaša seniora u 3. HNL, radeći na razvoju i održavanju motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, prevenciji ozljeda, oporavku i kondicijskoj pripremi sportaša.

U AK Maratonjare sudjeluje kao mentor i stručni savjetnik, posebno u području kondicijske pripreme, razvoja treninga i pravilnog usmjeravanja sportskog razvoja.

SANDRA TODOROV
Asistent 1 · Grupa Kutina

Magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Više od 20 godina radi s djecom predškolske dobi. Trenutno obnaša dužnost ravnateljice Dječjeg vrtića Kutina, ustanove koju pohađa više od 700 djece.

Dugogodišnje iskustvo u odgojno-obrazovnom radu, dobro poznavanje razvojnih potreba djece i svakodnevni rad s roditeljima čine je važnim dijelom našeg tima, posebno u radu s najmlađim članovima.

Rekreativnim trčanjem bavi se desetak godina i aktivna je članica AK Maratonjare.
Majka je dvije studentice.

VEDRAN KELEMEN
Asistent 1 · Grupa Lipik

Magistar primarnog obrazovanja, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek u Petrinji.
Diplomirao je summa cm laude, a njegov diplomski rad bavio se utjecajem trenera na motivaciju djece za bavljenje sportom.

Dobitnik je Rektorove nagrade za rad „Zašto djeca ne vježbaju – razlike u motivaciji i poticajnom ozračju između djece sportaša i djece nesportaša“.

Već 15 godina radi kao učitelj razredne nastave u OŠ Lipik. Predavač je na međunarodnim konferencijama te autor i suautor znanstvenih i stručnih radova iz područja tjelesnog vježbanja i sporta djece.

Pokretač je Školske kros lige u OŠ Lipik i dugogodišnji voditelj različitih sportskih izvannastavnih aktivnosti.

Kao aktivni atletičar ostvario je značajne rezultate na prvenstvima Hrvatske: 1. i 3. mjesto ekipno na 6 sati, 3. mjesto ekipno na 100 km te 3. mjesto pojedinačno na 100 km.

Ostvario je normu i dobio poziv izbornika za nastup na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 100 km u Španjolskoj, a kategorizirani je sportaš Republike Hrvatske prema Hrvatskom olimpijskom odboru.

TATJANA BIJELIĆ
Asistent 2 · Grupa Kutina

Profesorica engleskog jezika i hrvatskog jezika i književnosti.
Zaposlena je kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi, trenutno u zvanju učiteljice mentorice.

Četiri godine aktivna je članica AK Maratonjare, a trčanje je njezina najveća sportska strast.
U radu s djecom povezuje svoje iskustvo iz obrazovanja s osobnim iskustvom u sportu i aktivnom sudjelovanju u životu kluba.

PATRICIJA KOLARIĆ
Asistent 3 · Grupa Kutina

Učenica je 2. razreda opće gimnazije Tin Ujević u Kutini i bivša učenica OŠ Mate Lovraka.
Članica je AK Maratonjare od 2024. godine, a od 2014. godine aktivna je članica KUD-a Ivančice iz Kutine.

U radu s najmlađim članovima kluba sudjeluje kao asistentica, a svojim primjerom djeci pokazuje da sport može biti važan dio života uz školu, kulturu i druge interese.
U slobodno vrijeme voli čitati i pisati.

INES PIRŠIĆ
Asistent 3 · Grupa Kutina

Učenica je 8. razreda OŠ Stjepana Kefelje i već je treću godinu aktivna članica AK Maratonjare.
Uz atletiku trenira i odbojku u OK Kutina, a izrazito je posvećena sportu i aktivnom načinu života.

U slobodno vrijeme voli tenis, jahanje, skijanje i plivanje – praktički sve što ima veze s kretanjem.

Kao mlada sportašica i članica kluba sudjeluje u radu s najmlađim Maratonjarama te predstavlja prirodnu poveznicu između djece koja tek ulaze u svijet sporta i onih koji su već nekoliko godina njegovi aktivni sudionici.

JEDAN TIM. RAZLIČITA ZNANJA. ISTI CILJ.

Da svako dijete zavoli kretanje, sport i osjećaj da može više nego što je mislilo.

Danas smo otvorili novu sezonu "Minitonjara" u Lipiku, a kutinske grupe startaju sljedeći ponedjeljak.

Uskoro ćemo predstaviti i Stručni tim koji će raditi s Vašom djecom.

Danas krećemo s prvom grupom naših Minitonjara, a druge dvije grupe startaju idući ponedjeljak.

Iako je još uvijek vrijeme godišnjih odmora i kompletirat ćemo se kroz sljedećih desetak dana, dogodila se jedna nevjerojatna stvar...u novu sezonu krećemo s gotovo 90 Minitonjara, s kojima ćemo raditi u tri grupe.

Neću sad pisati neke patetične priče. Samo ću reći...ponosan sam.

Tekst koji se nalazi na slici prije godinu-dvije poslala mi je jedna članica iz naših rekreativnih grupa.
Bila je sportašica u mlađim kategorijama jednog drugog sporta, s europskim i svjetskim rezultatima i uspjesima, te u svoje vrijeme proglašavana najboljom sportašicom svoga grada.

Ta njezina poruka ostala mi je negdje u glavi i zauvijek spremljena i zapisana meni kao najveća medalja jednog vremena.

Nikad nisam gradio autoritet na strahopoštovanju. A pogotovo vjerujem da je takav pristup opasan kada radimo s djecom.

Znanje. Samopouzdanje. Odnos. Vjera. Poštovanje. Rad. I ljubav prema onome što radiš.

To je naš put koji gradimo od samih početaka.

I nećemo ga mijenjati.
Idemo dalje, Minitonjare! ❤️

Kako bih birao trenera za svoje dijete?

Nakon više od četrdeset godina u sportu, danas na to gledam malo drugačije nego prije.

Da biram klub za svoje dijete, ne bih prvo gledao medalje, pehare i rezultate.

Gledao bih trenera.

Kako razgovara s djecom? Kako reagira kad dijete pogriješi? Kako radi s onim koje nije talentirano, a kako s onim koje jest? Zna li prepoznati razliku između djeteta koje treba malo pogurati i onoga koje treba malo pustiti?

Jer trenirati djecu nije isto što i provoditi trening.

Djeca nisu mali odrasli ljudi. Ne razvijaju se istim tempom, ne reagiraju isto i ne možeš ih sve staviti u istu tablicu.

Posebno mi je važno da trener razumije razlike između dječaka i djevojčica, njihov način komunikacije, motivacije i različite faze razvoja.

Kod djevojčica bih posebno pazio na pubertet i način komunikacije. Tijelo se mijenja, mijenja se slika o sebi i ono što trener kaže može ostaviti puno dublji trag nego što misli.

Kod dječaka često vidiš više natjecateljskog naboja, dokazivanja i međusobnog nadmetanja. To može biti dobro gorivo, ali i nešto što treba znati usmjeriti.

Zato mi je važnije da trener poznaje dijete nego trening.

A onda dolazi pitanje roditelja kao trenera.

Iako sam i sam trener, da biram za svoje dijete, vjerojatno bih želio da ga trenira netko drugi.
Ne zato što roditelj ne može biti odličan trener. Može.

Ali dijete treba imati i neki svoj prostor.
Želim da upozna drugi autoritet. Da primi kritiku od nekoga tko mu nije tata ili mama. Da pogriješi bez da odmah pogleda prema roditelju. Da samo riješi neki mali problem. Da doživi razočaranje, nepravdu, konflikt ili stres i nauči se nositi s tim.

Ne treba djeci uklanjati svaki stres.

Treba im dati siguran prostor u kojem će naučiti nositi se sa stresom.

Naravno, roditelj mora reagirati kada postoji ponižavanje, vrijeđanje ili bilo kakvo neprihvatljivo ponašanje trenera. Ali normalna kritika, disciplina i zahtjev nisu nešto od čega dijete treba uvijek zaštititi.

Sport je upravo zbog toga fantastična životna škola.

Zato bih, kada biram klub za svoje dijete, manje gledao koliko tamo osvajaju medalja, a više kakav čovjek stoji ispred djece.

Jer medalja traje jedan dan.
A ono što dijete nauči o sebi, radu, odgovornosti, porazu, pobjedi i odnosu prema drugima nosit će puno duže.

Na kraju krajeva, trener ne trenira samo sportaša.
Svjesno ili nesvjesno, neko vrijeme sudjeluje u stvaranju čovjeka.

I to je, po meni, puno veća odgovornost od bilo kojeg rezultata.

"Ne možeš od govna napraviti pitu."...rekao je jednom jedan trener.

U trkačkom smislu, koliko god to grubo zvučalo, ta rečenica ima smisla.

Ne možeš od svakoga napraviti vrhunskog trkača. Možeš čovjeka trenirati, poboljšati mu aerobni kapacitet, ekonomiju trčanja, snagu, izdržljivost, toleranciju na napor, glavu... ali ne možeš treningom stvoriti ono čega u njemu jednostavno nema.

Isto tako, ako imaš Fiću, ne možeš ga voziti kao Ferrari.
Ali možeš taj Fićo voziti jako dobro.

Možeš znati kada ga stisnuti, kada ga pustiti, kada stati, kada promijeniti brzinu i kada jednostavno prihvatiti da nije Ferrari.

I tu mi zapravo počinje zanimljiviji dio priče.

Svaki čovjek je drugačiji.

Nema univerzalne sportske pripreme.

Možemo danas napraviti laboratorijsku dijagnostiku do zadnjeg detalja. VO₂max, laktat, ventilacijski pragovi, puls, ekonomija trčanja, sastav tijela, HRV, kilometraža, povijest treninga... možemo imati hrpu podataka.

I što onda?

Tko mi garantira da ću ja, samo zato što imam sve te podatke, napraviti kvalitetnu periodizaciju?

Tko mi garantira da znam koliko treba tog čovjeka trenirati, čega, kojim intenzitetom, koliko p**a tjedno, kada ubaciti volumen, kada brzinu, kada specifičnost, kada odmor, kada zadnji veliki trening i kada krenuti s tempiranjem forme?

NITKO.

Podaci mi mogu vrlo dobro pokazati što je sportaš danas.

Ali mi ne govore automatski što s njim trebam napraviti sutra.

To je već trenerski posao.
I onda dolazi ono što meni cijelu priču dodatno komplicira.

Čovjek nije laboratorijski nalaz.
Možeš mu složiti savršen plan. Sve izračunati. Svaki trening staviti na svoje mjesto.

A on ti kod kuće ujutro prije utrke napravi 300 sklekova.
Karikiram.

Ili odradi nešto drugo što nije u planu. Ode na nogomet. Cijeli dan radi fizički posao. Vježba svaki dan sumanuto. Ne spava. Ode na bicikl. Napravi dodatnih 15 kilometara jer se „osjećao super”.
I onda na start utrke dođe potpuno drugačiji čovjek od onoga kojeg sam ja programirao.

Zato mi je malo smiješna ideja da ćemo, što više podataka imamo, automatski imati i bolji trening.

Nećemo.

Podaci su alat.
Ali interpretacija podataka je znanje.
A još važnije, trener mora znati kada podatak treba poslušati, a kada ga treba staviti sa strane.

Ako mi sat kaže da je sve savršeno, a čovjek mi kaže:
„Nisam svoj.”
..meni je puno važnije što vidim i čujem od čovjeka nego što mi je na ekranu nacrtano.

Jer na kraju ne treniram graf.
Treniram čovjeka.

Zato ja periodizaciju ne doživljavam kao papir koji napravim prvog dana i onda ga se slijepo držim sljedećih deset tjedana.
Plan je početna pretpostavka.
Sportaš odradi trening.
Ja gledam što se dogodilo.

Kako je reagirao? Kako se oporavio? Kako izgleda sljedeći dan? Kako izgleda nakon tri dana? Je li dobio ono što sam želio ili sam ga samo umorio?

I onda odlučujem.

Nastavljamo.
Mijenjamo.
Smanjujemo.
Dodajemo.

Jer treniranje nije provođenje plana. Treniranje je stalno prilagođavanje plana čovjeku.

I zato se na kraju uvijek vraćam na onu svoju prvu rečenicu.

Ako imaš Fiću, nemoj pokušavati napraviti Ferrari.

Napravi od tog Fiće najbolji mogući Fićo.

Jer možda upravo taj Fićo, ako ga dobro voziš, na kraju prestigne nekoga tko ima Ferrari, ali ne zna što s njim.

KONTINUITET kako?

Kontinuitet da je lagan, danas ne bismo čvrsto držali prvo mjesto po pretilosti u Europskoj uniji. A vjerojatno smo i šire vrlo konkurentni.

Zaista porazan rezultat. Prvenstveno za čovjeka.

Kad kažem lijenost, posvađam se i sa suprugom i s ChatGPT-om.
„Halo, nemoj tako.“
Dobro. :)

Kad kažem mindset ljudi na ovim prostorima, opet će se netko naljutiti.

I dok se mi ljutimo na riječi, život prolazi.

Ne otkrivamo ništa novo što bi nam pomoglo da se bolje osjećamo. Ne postajemo zdraviji. Ne postajemo manje mrzovoljni. Ne postajemo sretniji.

A i socijalni život može biti puno bogatiji ako nešto radiš s ekipom.

Umjesto toga, kilogrami polako rastu, kvaliteta života polako pada, a mi svoju poziciju među najdebljima uredno branimo kao Dinamo prvo mjesto u HNL-u. :)

I naravno, uvijek imamo savršeno logično objašnjenje zašto danas ne možemo.

Nemam vremena.
Umoran sam.
Pada kiša.
Vruće je.
Hladno je.
Boli me ovo.
Boli me ono.
Krećem od ponedjeljka.
Od prvog u mjesecu.
Od jeseni.
Od Nove godine.
Hrčak mi ima rođendan.

A onda gledamo one uporne kako rastu, postaju bolji, kondicijski jači, zadovoljniji i nekako... sretniji.

I ne razmišljaju previše o tome.
Ne živciraju se jel Frane prekinija s Majom Šuput. AE. :)

A stvar koja nam se čini toliko teška zapravo je vrlo jednostavna.

DOĐI.
NE PRESKOČI TERMIN.
NAPRAVI KRAĆE.
NAPRAVI MANJE.
Napravi uz hodanje.
Napravi uz razgovor s ekipom.
Ako ne možeš trčati...hodaj.
Ako ne možeš 90 minuta...napravi 45.
Ako ne možeš 45...napravi 20.
Ako ne možeš ozbiljan trening...napravi bilo što.

Ali NEMOJ PREKIDATI LANAC.

Nitko ne kaže da moraš trenirati kao Usain Bolt ili Nikolaj Pešalov.

Ne moraš biti sportaš.
Ne moraš rušiti rekorde.
Ne moraš svaki put biti motiviran.

Samo se trebaš pojaviti.

Jer kontinuitet nije savršenstvo.

Kontinuitet je ono što napraviš onda kada ti se ne da.

I da, u biti ne moraš ništa.

Stvarno.

Sjedi.
Kukaj.
Objasni sebi zašto ne možeš.

I sutra ponovi isto.

Ali nemoj onda biti iznenađen što se ništa ne mijenja.

Koliko ste p**a čuli riječ KONTINUITET?

I koliko ste p**a samo odmahnuli rukom?

Često zanemarimo važnost jedne moćne riječi koja za sobom vuče cijeli životni ciklus.

Zdraviji. Odgovorniji prema sebi. Sposobniji. Zadovoljniji.

Naravno, ako niste drogeraš. Nije ta tema. :)

Mnogima riječ KONTINUITET prođe kroz jedno, a izađe kroz drugo uho.

A uopće nije bit u idealnom treningu.
Nije bit u tome da ste pogodili baš ona dva „vrhunska” treninga koja će napraviti razliku.

NE.

Bit je u kontinuitetu.

Godinama slušam, pa i od sadašnjih i bivših članova:
„Bavim se trčanjem.”
„Ozlijedio/la sam se na trčanju.”

A onda pogledaš malo bolje...
Došao si na trening jednom ili dvaput mjesečno. Možda čak i tri p**a.

Trčanje u tim grupama?
Ne mora biti trčanje...bilo koje vježbanje u tim omjerima.
Turbo lagana aktivnost, često kombinirana s hodanjem.
30–45 minuta vrlo, vrlo laganog rada.

I onda zbrojite koliko mjesec ima sati.
Zbrojite koliko ste ukupno vremena proveli u treningu.
I onda iskreno odgovorite sami sebi:

Bavite li se stvarno trčanjem/vježbanjem?
NE.

To nije kontinuitet.

Ako rekreativac želi rezultat, ne mora ništa. Nitko ništa ne mora.

Ali mora razumjeti jednu stvar:
rezultat je posljedica procesa koji traje dovoljno dugo da postane navika.

Ne postoji „malo ću trenirati, pa malo neću, pa ću se vratiti kad uhvatim volju”.

Nema tu čarobne pauze.

Od čega pauziraš?

Vratite se ponovno na minute rada.
Na težinu tog rada.
Na ukupan broj minuta u danu, tjednu i mjesecu.

Kad napraviš dugu pauzu, ne vraćaš se tamo gdje si stao.
Vraćaš se korak unatrag.
A ponekad i nekoliko koraka.

I što si više napravio prije pauze, što si više navika izgradio, što si došao do više razine nego što si ikada imao...to je veća šteta kada sve to jednostavno baciš iza sebe.

Godinama ljudima govorim:
„Trebao bi.”
„Mogla bi.”
„Bilo bi dobro.”
„Ne bi bilo loše...”
Na stotine ljudi oglušilo se na to.

Vjerojatno je da bi bolji efekt imali dr.Oz ili Oprah Winfrey, al i to je meni zadatak da moram još raditi na sebi.

Čak sam jedno vrijeme razmišljao pokušati obrnutom psihologijom.

Ali ne.
Ne ide.

Jer na kraju sve ostaje na tebi.

Ne treba ti životni guru.
Ne treba ti fitness influencer.
Ne treba ti netko tko će ti prodati novu tajnu.

Treba ti kontinuitet.

I zato zapamti ovu riječ.
KONTINUITET.

Ne savršen trening.
Ne savršeni uvjeti.
Ne savršen tjedan.
Ne savršena namirnica.
Ne savršen supliment.

Kontinuitet.

Jer na kraju upravo on napravi razliku između onoga što si želio postići i onoga što si stvarno postigao.

Ne postoji drugačiji put.

"Sezona kiselih krastavaca" se pomalo bliži kraju. S našom natjecateljskom grupom ulazimo polako već i u finale priprema i za njih nije bilo pauze (osim za brončanu ekipu iz Solina), kao i rekreativne grupe koje imaju organizirane treninge tijekom čitave godine.

Ove godine veća grupa Ak Maratonjare Kutina (36) ide na dvodnevno putovanje i utrku "Ljubljanski maraton". Među ekipom ćemo imati više prvih istrčanih polumaratona, ali i više prvih maratona i biti će to zaista fantastično popratiti iz prvog reda.

Dan prije smo na jednom odličnom opuštajućem izletu, a grupa će posjetiti jezera u Italiji Lago di Fusine, zatim skijaške skakaonice i letaonicu Planica, popularno jezero Jasna, kao i Kranjsku Goru...

Svakako vrijedi podsjetiti na skorašnji mjesec rujan i daleko najveći uspjeh kluba od osnutka i nastup Vedrana na Svjetskom prvenstvu na 100 km u Španjolskoj u dresu HR reprezentacije, kao i moje malenkosti u stručnom stožeru reprezentacije na poziv izbornika.

Natjecateljska grupa će u jakom sastavu u listopadu nastupiti i na PH u Zagrebu u maratonu, a izgledno je da ćemo imati i ekipu za novi klupski ultra spektakl u trčanju na PH na 12 sati u Zagrebu u mjesecu listopadu.

No zagrebemo li samo malo više ispod površine, klub koji je nekad bio čisto rekreativna skupina, danas je preuzeo primat u dječjim grupama jer je baš ta grupa danas po brojnosti više od polovice kluba. Trenutno u klubu trenira 80tak djece, a mi kroz koji tjedan očekujemo još.

Ono što nas krasi je sasvim sigurno malo drugačiji pristup u treningu, načinu prenošenja znanja, glavni prioriteti u dječjim treninzima i igra i zabava...a dobra je povratna informacija dolazak sve većeg broja djece, zadovoljstva djece i roditelja, a kada je put pošten, iskren, brižan i cilja na stvari koje su djetetu potrebne u određenoj dobi...rezultat nikad neće izostati....

S "naprednom" grupom smo već lagano krenuli nakon pauze, a za koji dan krećemo i sa svim dječjim grupama (3).

Hvala svim roditeljima, sponzorima, donatorima i članovima kluba na jednoj zaista vrhunskoj sportskoj priči.


PS.
Bio sam i na jednom dječjem klupskom ročkasu u međuvremenu. :)

TRKAČKI BON TON

Nedavno sam vidio pitanje na jednom portalu: „Što vam najviše smeta kod trkača na utrkama i treninzima?“

Nešto što se kod nas na utrkama može vrlo često vidjeti...sporiji trkači stoje u prvom redu na startu, ispred puno bržih.

Nije problem u tome što je netko spor.
Problem je što očito ne zna gdje mu je mjesto na startu.

Možda ga nitko nikada nije educirao. Možda mu nitko nije objasnio. Možda jednostavno sam ne zna prepoznati situaciju.

I zato ne bih odmah rekao da je to bezobrazluk.
Puno češće je...neznanje.
Ali upravo zato postoje treneri, klubovi i ljudi koji su godinama u sportu.

Jer trčanje nije samo trening, kilometraža i pace.

Druga stvar koja mi smeta je trčanje bez majice na treninzima i utrkama.

Nemam ništa protiv toga da netko ljeti trči sam, negdje gdje nikoga nema. Ali zamislite jedan lijepi sportski park kakav imamo u Kutini.

Na pomoćnom nogometnom igralištu trenira 80-ak djevojčica i dječaka.
Odmah pokraj njih seniorski nogometni trening, dvadesetak igrača.
Na atletskoj stazi još 30–50 djece, djevojaka, dječaka i odraslih trkača.
U neposrednoj blizini gradska šetnica...ljudi svih generacija šeću, prolaze, gledaju.

I onda netko kaže: „Pa što ima veze, vruće mi je.“

Pa… zamislimo onda da nas se svih 500 istovremeno skine do pasa.
Čemu?

Uostalom, svaka ozbiljna utrka ima majicu, dres ili barem startni broj koji se nosi na tijelu. Zašto onda ne bismo i na treningu stvarali naviku ponašanja kakva nas očekuje na natjecanju?

Meni je to dio sportske kulture.

I tu dolazimo do onoga što smatram puno važnijim od samog treninga.
Sport nije samo zadati trening i napisati pace.

Od najmanjih nogu treba učiti djecu kako se ponašati na atletskoj stazi.

Kako se stoji na startu.
Kako se obilazi sporiji trkač.
Kako se poštuje trening druge grupe.
Kako se ponaša na natjecanju.
Kako se putuje s ekipom.
Kako se razgovara sa suigračem.
Kako se poštuje konkurencija.
Kako se čestita boljem.
Kako se ponaša kada izgubiš.
Kako se ponaša kada pobijediš.

I, možda najvažnije...kako svojim ponašanjem ne smetaš drugima.

Jer sutra će ta djeca biti odrasli ljudi i trkači. Ne želim da znaju samo koliko trebaju trčati 400 metara ili koji im je tempo na 10 kilometara.

Želim da znaju kako biti sportaš.

Najlakše je nekome zadati trening.
Najlakše je napisati kilometražu, intervale i pace.

Sportski odgoj je puno šira stvar.

I upravo zato, barem kod nas u Maratonjarama, pokušavamo djecu učiti i onome što se možda ne vidi u rezultatima...kulturi, poštovanju, odgovornosti i odnosu prema ljudima oko sebe.

Jer rezultat traje jedan dan.

Ono što poneseš iz sporta u život...puno, puno duže.