21/09/2026
Pete Maravich legenda koja i danas živi kroz NBA poteze "Pistol Pete" i selo koje mu je dalo krv
Da bismo razumjeli tko je bio Pete Maravich, prvo moramo otići u jedno malo selo u zaleđu Ogulina Drežnicu odakle je, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, poput toliko svojih susjeda, u Ameriku otišao mladić po imenu Vojo Maravić.
Vojo je sa suprugom Sarom (rođenom Radulović) stigao u južni Pittsburgh, gdje se zaposlio kao strojovođa lokomotive u čeličani. Dobili su čak desetero djece. Onda je, 1917., Vojo poginuo u nesreći vlaka u Clairtonu, Pennsylvania a samo godinu poslije, 1918., epidemija španjolske gripe odnijela je devetero od desetero njihove djece. Preživio je samo tada trogodišnji dječak po imenu Petar. Shrvana Sara udala se poslije za drugog doseljenika iz istog kraja, (Đorđa Kosanovića )Georgea Kosanovicha, s kojim je dobila još dvoje djece, i obitelj se preselila u Aliquippu kraj Pittsburgha, gdje je Petar odrastao. Prodajući na ulici novine "Pittsburgh Press", dječak je dobio nadimak koji će ga pratiti cijeli život, Press.
Dok je Vojo otišao trbuhom za kruhom preko oceana, u Drežnici je ostao njegov brat, čija se loza ondje nastavila. Obitelji koje su u selu imale nekog "preko bare" često su dobivale upravo takve nadimke i baš je po tome ta grana obitelji u Drežnici do danas poznata kao "Amerikančevi". Iz te loze, prema obiteljskoj predaji, potječe i baka našeg trenera Miljana Vorkapića, koja je nosila prezime Maravić ( Marija). Drugim riječima naš trener je dalek rod čovjeka koji će za dvadesetak godina postati otac najvećeg šoumena u povijesti košarke.
Jer Press Maravich, dječak koji je jedini preživio obiteljsku tragediju, izrastao je u profesionalnog igrača, a potom u trenera, i 1966. postao glavni trener LSU-a. Ondje je doveo i svog sina Petera svijetu poznatog kao Pete, ili "Pistol Pete".
Otac je Petea od sedme godine trenirao satima svaki dan, ponekad uz srpsku narodnu glazbu umjesto klasičnog treninga, gonjajući ga da driblanjem prijeđe gradove u kojima su živjeli dok se selio od jednog trenerskog posla do drugog Clemson, pa North Carolina State, pa naposljetku LSU. Pete je loptu držao i pucao kao da drži revolver otud nadimak koji je ponio cijeli život.
Ono što je poslije napravio na terenu jednostavno nema premca u povijesti sporta. Na LSU-u (1967. – 1970.) prosječno je postizao 44,2 poena po utakmici u tri sezone ukupno 3.667 poena, bez ijednog šuta za tri poena (linija tada još nije postojala) i bez sata za napad. Bivši trener LSU-a Dale Brown izračunao je da bi, uz današnja pravila, Maravichev prosjek dosegnuo nevjerojatnih 57 poena po utakmici. Protiv Alabame je u posljednjoj sezoni ubacio 69 poena rekord NCAA divizije I koji je desetljećima ostao neoboren. Ni pola stoljeća poslije, nijedan igrač sveučilišne košarke nije se ni približio njegovom prosjeku karijere od 44,2 poena u modernoj košarci, s puno više utakmica, boljom pripremom i opremom nego što ih je on ikad imao, to djeluje gotovo nemoguće.
U NBA ligi, kamo je 1970. otišao kao treći izbor drafta u Atlanta Hawkse, nastavio je istim stilom pasovima iza leđa, kroz noge, bez gledanja, potezima koji su tada izgledali kao cirkuska predstava, a danas su standardni dio svake NBA utakmice. Magic Johnson je javno priznao da je svoj "Showtime" stil oblikovao gledajući baš njega. U sezoni 1976./77., u dresu New Orleans Jazza, vodio je ligu s prosjekom od 31,1 poena po utakmici, a u veljači te godine protiv New York Knicksa postigao je 68 poena u tom trenutku najviše ikad postignuto od strane beka u povijesti lige. Pet je p**a igrao All-Star utakmicu, a karijeru je, oslabljen ozljedama koljena, završio 1980. u Boston Celticsima, uz tada mladog Larryja Birda.
Preminuo je iznenada, 5. siječnja 1988., u samo 40. godini, srušivši se usred prijateljske utakmice u crkvi u Pasadeni. Obdukcija je otkrila zapanjujuću činjenicu cijela mu je lijeva koronarna arterija nedostajala od rođenja, urođenu manu koju je tijelo nekako kompenziralo kroz desetljeća vrhunskog sporta, a da to nitko nikad nije otkrio. Njegove posljednje riječi bile su: "Osjećam se odlično."
U Košarkašku kuću slavnih uveden je već 1987., kao jedan od najmlađih ikad, a NBA ga je 1996. i 2021. uvrstila među 50, odnosno 75 najboljih igrača svoje povijesti. Bob Dylan ga je u memoarima nazvao "svetim teroristom košarkaškog svijeta". No možda njegovu veličinu najbolje opisuje upravo to da, gotovo pola stoljeća poslije, dio njegovih rekorda i danas stoji u sportu u kojem se granice pomiču iz sezone u sezonu, to gotovo da i nije statistika, nego čudo.
Sve je počelo u jednom malom selu kraj Ogulina, odakle je jedan čovjek otišao preko oceana i izgubio gotovo sve a čiji je unuk na kraju postao igrač koji je zauvijek promijenio način na koji svijet gleda na košarku.
https://youtube.com/shorts/5D-5Gej9G8E?si=yw36YeNl-MKePgt4