Košarkaški Klub Ogulin Peelers

23/09/2026

21/09/2026

Pete Maravich legenda koja i danas živi kroz NBA poteze "Pistol Pete" i selo koje mu je dalo krv

Da bismo razumjeli tko je bio Pete Maravich, prvo moramo otići u jedno malo selo u zaleđu Ogulina Drežnicu odakle je, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, poput toliko svojih susjeda, u Ameriku otišao mladić po imenu Vojo Maravić.

Vojo je sa suprugom Sarom (rođenom Radulović) stigao u južni Pittsburgh, gdje se zaposlio kao strojovođa lokomotive u čeličani. Dobili su čak desetero djece. Onda je, 1917., Vojo poginuo u nesreći vlaka u Clairtonu, Pennsylvania a samo godinu poslije, 1918., epidemija španjolske gripe odnijela je devetero od desetero njihove djece. Preživio je samo tada trogodišnji dječak po imenu Petar. Shrvana Sara udala se poslije za drugog doseljenika iz istog kraja, (Đorđa Kosanovića )Georgea Kosanovicha, s kojim je dobila još dvoje djece, i obitelj se preselila u Aliquippu kraj Pittsburgha, gdje je Petar odrastao. Prodajući na ulici novine "Pittsburgh Press", dječak je dobio nadimak koji će ga pratiti cijeli život, Press.

Dok je Vojo otišao trbuhom za kruhom preko oceana, u Drežnici je ostao njegov brat, čija se loza ondje nastavila. Obitelji koje su u selu imale nekog "preko bare" često su dobivale upravo takve nadimke i baš je po tome ta grana obitelji u Drežnici do danas poznata kao "Amerikančevi". Iz te loze, prema obiteljskoj predaji, potječe i baka našeg trenera Miljana Vorkapića, koja je nosila prezime Maravić ( Marija). Drugim riječima naš trener je dalek rod čovjeka koji će za dvadesetak godina postati otac najvećeg šoumena u povijesti košarke.

Jer Press Maravich, dječak koji je jedini preživio obiteljsku tragediju, izrastao je u profesionalnog igrača, a potom u trenera, i 1966. postao glavni trener LSU-a. Ondje je doveo i svog sina Petera svijetu poznatog kao Pete, ili "Pistol Pete".

Otac je Petea od sedme godine trenirao satima svaki dan, ponekad uz srpsku narodnu glazbu umjesto klasičnog treninga, gonjajući ga da driblanjem prijeđe gradove u kojima su živjeli dok se selio od jednog trenerskog posla do drugog Clemson, pa North Carolina State, pa naposljetku LSU. Pete je loptu držao i pucao kao da drži revolver otud nadimak koji je ponio cijeli život.

Ono što je poslije napravio na terenu jednostavno nema premca u povijesti sporta. Na LSU-u (1967. – 1970.) prosječno je postizao 44,2 poena po utakmici u tri sezone ukupno 3.667 poena, bez ijednog šuta za tri poena (linija tada još nije postojala) i bez sata za napad. Bivši trener LSU-a Dale Brown izračunao je da bi, uz današnja pravila, Maravichev prosjek dosegnuo nevjerojatnih 57 poena po utakmici. Protiv Alabame je u posljednjoj sezoni ubacio 69 poena rekord NCAA divizije I koji je desetljećima ostao neoboren. Ni pola stoljeća poslije, nijedan igrač sveučilišne košarke nije se ni približio njegovom prosjeku karijere od 44,2 poena u modernoj košarci, s puno više utakmica, boljom pripremom i opremom nego što ih je on ikad imao, to djeluje gotovo nemoguće.

U NBA ligi, kamo je 1970. otišao kao treći izbor drafta u Atlanta Hawkse, nastavio je istim stilom pasovima iza leđa, kroz noge, bez gledanja, potezima koji su tada izgledali kao cirkuska predstava, a danas su standardni dio svake NBA utakmice. Magic Johnson je javno priznao da je svoj "Showtime" stil oblikovao gledajući baš njega. U sezoni 1976./77., u dresu New Orleans Jazza, vodio je ligu s prosjekom od 31,1 poena po utakmici, a u veljači te godine protiv New York Knicksa postigao je 68 poena u tom trenutku najviše ikad postignuto od strane beka u povijesti lige. Pet je p**a igrao All-Star utakmicu, a karijeru je, oslabljen ozljedama koljena, završio 1980. u Boston Celticsima, uz tada mladog Larryja Birda.

Preminuo je iznenada, 5. siječnja 1988., u samo 40. godini, srušivši se usred prijateljske utakmice u crkvi u Pasadeni. Obdukcija je otkrila zapanjujuću činjenicu cijela mu je lijeva koronarna arterija nedostajala od rođenja, urođenu manu koju je tijelo nekako kompenziralo kroz desetljeća vrhunskog sporta, a da to nitko nikad nije otkrio. Njegove posljednje riječi bile su: "Osjećam se odlično."

U Košarkašku kuću slavnih uveden je već 1987., kao jedan od najmlađih ikad, a NBA ga je 1996. i 2021. uvrstila među 50, odnosno 75 najboljih igrača svoje povijesti. Bob Dylan ga je u memoarima nazvao "svetim teroristom košarkaškog svijeta". No možda njegovu veličinu najbolje opisuje upravo to da, gotovo pola stoljeća poslije, dio njegovih rekorda i danas stoji u sportu u kojem se granice pomiču iz sezone u sezonu, to gotovo da i nije statistika, nego čudo.

Sve je počelo u jednom malom selu kraj Ogulina, odakle je jedan čovjek otišao preko oceana i izgubio gotovo sve a čiji je unuk na kraju postao igrač koji je zauvijek promijenio način na koji svijet gleda na košarku.

https://youtube.com/shorts/5D-5Gej9G8E?si=yw36YeNl-MKePgt4

20/09/2026

Greenbar Warriors prvaci ljetne lige u Karlovcu. Za zelene ratnike su nastupili naši Ogulinci Marko Francetic, Milan Jovetić i Miljan Vorkapic iz redova KK Ogulina . Čestitke pobjednicima i našim dečkima na lijepom uspjehu.

18/09/2026

PITAJ TRENERA

Pitanje jednog roditelja:
"Moje dijete se jako rastuži nakon svakog poraza, ponekad plače u autu na putu kući, a jednom je čak reklo da više ne želi igrati. Kako mu mogu pomoći da se nosi s porazom, a da ga pritom ne obeshrabrim još više?"

Odgovor trenera:
Prvo to što vaše dijete toliko mari nije loš znak. To znači da mu je stalo, da se trudi, da mu sport nešto znači. Problem nije u tome što ga poraz boli, nego u tome što ne zna što s tom boli. To je vještina koju treba naučiti, baš kao driblanje ili šut i tu roditelj ima veću ulogu nego što misli.

Prva stvar koju možete promijeniti jest vlastita reakcija u autu na putu kući. Ta prva pitanja poslije utakmice oblikuju kako dijete doživljava poraz ako prvo pitanje bude "jeste li pobijedili" ili analiza tuđih grešaka, dijete uči da je rezultat ono najvažnije. Ako umjesto toga pitate "jesi li se danas zabavio" ili "što si danas naučio", dijete uči da je proces ono što se broji. Neka prođe barem petnaestak minuta tišine prije razgovora djetetu, kao i odraslima, treba vremena da se smiri prije nego što može razmišljati, ne samo osjećati.

Drugo, odvojite rezultat od djetetova osjećaja vlastite vrijednosti. Poraz govori nešto o utakmici, ne o tome tko je dijete. Rečenica poput "izgubili ste, ali vidio sam koliko si se trudio na obrani" uči dijete da mjeri sebe po trudu, ne po semaforu a trud je jedino što uistinu može kontrolirati.

Treće, normalizirajte poraz kao dio p**a, ne kao izuzetak. Svi veliki igrači i treneri gubili su stotine p**a prije nego što su nešto osvojili to nije neuspjeh, to je cijena učenja. Djetetu možete reći: "I najbolji igrači na svijetu gube razlika je što oni idu na idući trening, ne stanu."

I na kraju ako je dijete izgovorilo da više ne želi igrati, ne shvaćajte to nužno kao konačnu odluku, ali ni ne ignorirajte. To je poziv da zajedno provjerite je li pritisak (vaš, trenerov ili njegov vlastiti) postao veći od radosti igranja. Mir dolazi iz razuma, ne iz emocije trenutka i to vrijedi za djecu jednako kao i za nas, roditelje i trenere.

— Trener Miljan aka Flor General

14/09/2026

Rudy Tomjanović dječak iz Hamtramcka koji je Houstonu donio dva naslova

Rudolph "Rudy" Tomjanovich rođen je 24. studenoga 1948. u Hamtramcku, radničkom gradiću veličine jedne četvorne milje usred Detroita, poznatom po velikoj poljskoj i hrvatskoj zajednici koja je stigla raditi u automobilskim tvornicama. Otac Rudolph Tomjanovich stariji rodio se u Hrvatskoj i u Ameriku je stigao početkom 20. stoljeća; obitelj vuče korijene iz sela Krivi Put kraj Senja, ličko-senjskog kraja koji je zbog masovnog iseljavanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća gotovo ostao bez stanovništva. Rudy je kasnije, tražeći svoje korijene, i sam posjetio to selo i na tamošnjem groblju pronašao grobove s prezimenom Tomjanović. Majka Catherine Modich rodila se u Detroitu, također u obitelji hrvatskih doseljenika. Obitelj je bila, kako je sam Rudy kasnije govorio, "vrlo siromašna", a veliku je ulogu u njegovu odrastanju odigrao ujak Joe Modich, koji mu je kupio prvu bejzbolsku rukavicu i poticao ga da se kroz sport izvuče iz Hamtramcka.

Na Sveučilištu Michigan (1967. – 1970.) Tomjanovich je postao dominantan skakač i postavio klupske rekorde po skokovima koji stoje i danas; dva je p**a uvršten u prvu All-Big Ten postavu, a 1970. proglašen je NCAA All-Americanom. Klub mu je 2003. povukao dres s brojem 45, a 2021. postao je prvi igrač Michigana ikad uveden u Košarkašku kuću slavnih.

Kao drugi izbor drafta 1970. otišao je u San Diego Rockets, klub koji se već sljedeće sezone preselio u Houston gdje je Tomjanovich ostao narednih 33 godine, prvo kao igrač, a potom kao trener. U jedanaest je NBA sezona bilježio 17,4 poena i 8,1 skok po utakmici, pet je p**a igrao All-Star utakmicu i danas je četvrti strijelac u povijesti kluba. Karijeru mu je gotovo prekinuo jedan trenutak: 9. prosinca 1977., kad je uletio razdvojiti tučnjavu na terenu, Kermit Washington iz Lakersa ga je, ne prepoznavši njegove mirotvorne namjere, udario jednim udarcem koji mu je slomio kosti lica i čeljust te izazvao curenje moždane tekućine kroz nos. Tomjanovich je pet mjeseci proveo izvan terena, no vratio se i već iduće sezone ponovno igrao All-Star utakmicu. Taj je udarac promijenio NBA liga je uvela trećeg suca i automatske kazne za igrače koji udare protivnika — a slučaj je ostao upamćen kao "The Punch", opisan i u knjizi Johna Feinsteina i u Tomjanovichevu vlastitom memoaru "A Rocket at Heart".

Igračku je karijeru okončao 1981., a već 1983. vratio se u Houston kao pomoćni trener. Kao glavni trener (1992. – 2003.) odveo je Rockets do dva uzastopna NBA naslova, 1994. i 1995. pritom su 1995. kao šesti nositelj svoje konferencije postali najniže rangirani prvak u povijesti lige, pobijedivši usput sve četiri momčadi s najboljim regularnim sezonama te godine. Iste je godine, nakon osvajanja naslova, izgovorio rečenicu po kojoj ga NBA i danas pamti: "Nikad ne podcjenjujte srce prvaka!" Vodio je i američku reprezentaciju do zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine.

Rockets je napustio 2003. nakon dijagnoze raka mokraćnog mjehura, od kojeg se potpuno oporavio. Kratko je 2004./05. trenirao LA Lakerse, no nakon svega 43 utakmice povukao se zbog psihičke i fizičke iscrpljenosti. U Košarkašku kuću slavnih uveden je 2021., a Udruženje košarkaških novinara (PBWA) po njemu je nazvalo godišnju nagradu koju dodjeljuje NBA trenerima najotvorenijima prema medijima. U veljači 2026. Hamtramck mu je u znak počasti preimenovao školsko košarkaško igralište — gradić u kojem je, kako je sam rekao tom prilikom, "sve ovo počelo kao bajka".

Dječak iz radničkog Hamtramcka, čiji je otac prije više od stoljeća došao iz malog ličkog sela Krivi Put kraj Senja, izrastao je tako u jednog od rijetkih ljudi u povijesti košarke koji su NBA naslov osvojili i kao igrač i kao trener. Ista je priča kao kod Maravicha, Havlicheka, Mikana i McHalea: obitelj koja je iz osiromašene hrvatske pokrajine otišla tražiti kruh u američkim tvornicama i rudnicima, a potomak je to prezime odnio na sam vrh američkog sporta.

13/09/2026

U finalu ljetne lige troje naših igrača. Milan Jovetić, Marko Francetic i Miljan Vorkapić. Nakon 2017 kada su kao dio ekipe Genessis neki od naših momaka osvoji naslov ljetne lige u Karlovcu evo nove prilike da to ponove Miljan i Marko po drugi put. Slijedeci vikend je finale pa poželimo momcima sreće i znanja da ulove novi naslov prvaka.

12/09/2026

Košarkaški klub Ogulin ulaže u budućnost: "Zajedno u pokret" je pokazatelj odgovornosti kluba prema zajednici.
Zajedno u pokret, prva besplatna stručna sportska igraonica za najmlađu djecu u Ogulinu koju vodi Košarkaški klub Ogulin.

Kada kažemo "Košarkaški klub Ogulin", često se misli samo na utakmice, lige i rezultate. Ali što ako vam kažemo da klub ulaže 150.000 eura u nešto što se ne vidi na tablici rezultata?

Što ako vam kažem da će prvi put u povijesti dječijeg vrtića Bistrac, kao javne ustanove u našem gradu, djeca imaju pristup besplatnoj, stručnoj sportskoj aktivnosti koju drži diplomirana kineziologa? Dok drugi naplaćuju mi dajemo besplatno za one najvažnije prve korake u sportu.

Tada vidite što zaista znači biti odgovoran.Projekt vrijednosti 150.000 eura. "Zajedno u pokret" je ESF+ projekt koji Košarkaški klub Ogulin financiran i provodi se sa DV Bistrac. To nije mali projekt. To je financijski obaveza, vremenski obaveza, a što je najvažnije to je filozofska odluka. Odluka da se ulaganja kluba ne koncentriraju samo na igrače koji će zaigrati za A ekipu, već na djecu od 3, 4 godine koja možda nikada neće postati košarkaši, ali će postati zdravija, sigurnija, i bolje svjesna sebe. To je ulaganje u kulturu i zajednicu.

Do sada, ako ste bili roditelj u Ogulinu, znali ste da sportske aktivnosti za malu djecu ako uopće postoje koštaju. A najvažnije niste znali da li programa odgovara razvojnim potrebama vaše djece. Sa "Zajedno u pokret", sve to je promijenjeno. Vrtić ima institucionalnu, besplatnu, stručnu sportsku ponudu. Kao dio redovnog programa ne kao dodatak, ne kao "ako ti možeš platiti," već kao dio onoga što vrtić nudi.

Stručnost: Ana Cindrić Salopek, kineziolog. "Zajedno u pokret" nema improvizacije. Nema amatera koji voli sport pa će učiti djecu. Ana je diplomirani kineziolog sa provjerenim iskustvom rada sa mlađim uzrastima. To znači: Poznaje kako se djetetov mozak razvija, kako se koordinacija gradi, kako se motoričke vještine sekvencijski uče. Zna kako prati individualne razlike između djece, kako se motivira bez pritiska, kako jača samopouzdanja. Razumije kako se trauma ili nesigurnost vide u tjelesnoj aktivnosti i kako sport može služiti za liječenje. Ima znanje kako da osmisli program koji nije opasan, nije specijalzan samo za jedan sport. To nije "igranje sa loptom." Ona je strokovnjak koji razmišlja o svakom skoku, svakom bacanju, svakoj igri za razvoja djeteta.

Filozofija je "piramide od dna" - Košarkaški klub Ogulin je malo veći od mnogih lokalnih klubova. Imamo trenere sa iskustvom na najvišim nivoima (reprezentacije, Erasmus+ projekti, međunarodni kampovi). Imamo infrastrukturu i strukturu. Ali vodili su nas drugačija filozofija: Prije nego što možete očekivati talente da se pojave, trebate da sport postane dio kulture zajednice.

Hvala što ste dio Ogulina. Hvala što dozvoljavate klubu da bude dio vaše obitelji.

Page of Basketball Club Ogulin, all the activities, games and more.

10/09/2026

Pronađi svoju strast, otkrij novi hobi, iskaži se i postani dio sportske priče – jer sport je za sve generacije!

07/09/2026

Kevin McHale dječak iz Hibbinga s tisuću poteza

Kevin Edward McHale rođen je 19. prosinca 1957. u Hibbingu, rudarskom gradiću na sjeveru Minnesote, u srcu takozvanog Mesabi Rangea rudnog područja u koje je početkom 20. stoljeća stiglo na tisuće doseljenika iz južne i istočne Europe da kopaju željeznu rudu. Hrvati i Slovenci, koje su tadašnje rudarske uprave zajednički nazivale "Austrijancima", činili su više od petine tog useljeničkog vala; imali su vlastite katoličke župe i uglavnom se ženili unutar vlastite zajednice. Baš u toj sredini odrasla je obitelj McHaleove majke. Djed Ivan (John) Starčević rođen je 12. lipnja 1886. u mjestu Lič, općina Fužine, u Gorskom kotaru odande je krenuo put Amerike i naposljetku se, poput toliko drugih hrvatskih obitelji, skrasio u Leetoniji, rudarskom naselju uz sam Hibbing naseljenom gotovo isključivo doseljeničkim obiteljima, gdje je radio za rudarsku tvrtku Butler Brothers. Ondje se 1923. oženio Vjekoslavom Milošević, koja je u američkim dokumentima vodila ime Louise; dobili su četiri kćeri, a najmlađa, Josephine, rođena 1927. baš u Leetoniji, postat će McHaleova majka. Otac Paul McHale bio je irsko-engleskog podrijetla djed po ocu, Edward Joseph McHale, potjecao je od irskih roditelja iz Mayoa i Kerryja, a baka Ellen Sellwood bila je Engleskinja. Kevin je tako po majčinoj liniji Hrvat iz Gorskog kotara, jedan od rijetkih članova Košarkaške kuće slavnih čiji se korijeni mogu pratiti do konkretnog hrvatskog sela.

Ništa u djetinjstvu nije najavljivalo takvu veličinu. Otac mu je bio visok 178, majka 168 centimetara, a i sam je Kevin dugo bio sitan dječak koji je više volio hokej na ledu nego košarku. Onda je, tijekom srednje škole, uslijedio nagli i dramatičan rast od otprilike 175 centimetara narastao je za svega nekoliko godina do gotovo dva metra deset pa mu je trener Gary Addington posvetio dodatne, individualne treninge kako bi naučio kontrolirati posve novo, nezgrapno tijelo. Do posljednje godine u Hibbing High Schoolu McHale je 1976. proglašen "Mr. Basketball" države Minnesote i odveo momčad do finala državnog prvenstva.

Na Sveučilištu Minnesota (1976. – 1980.) bilježio je prosječno 15,2 poena i 8,5 skokova po utakmici, dva je p**a uvršten u All-Big Ten postavu, a 1995. proglašen je najboljim igračem u povijesti kluba Golden Gophers do danas je drugi po broju poena (1704) i skokova (950) u klupskoj povijesti.

U NBA je ušao 1980. kao treći izbor drafta, i to zahvaljujući trgovini koju mnogi smatraju jednom od najneravnopravnijih u povijesti lige: predsjednik Boston Celticsa Red Auerbach zamijenio je prvi izbor drafta za centra Roberta Parisha i baš to treće mjesto. Prvih pet sezona McHale je igrao s klupe, ali toliko dominantno da je dva p**a zaredom, 1984. i 1985., proglašen najboljim "šestim igračem" lige. U ožujku 1985. postavio je klupski rekord Celticsa sa 56 poena protiv Detroita, a samo dva dana kasnije dodao je 42 protiv New Yorka 98 poena u dvije uzastopne utakmice, rekord kluba koji stoji i danas.

Kad je 1985. otišao Cedric Maxwell, McHale je postao stalni starter uz Larryja Birda i Roberta Parisha, u onome što mnogi i danas smatraju najboljim krilno-centarskim trojcem u povijesti NBA-a. Sezone 1986./87. bio je na vrhuncu karijere: prosjeci od 26,1 poena i 9,9 skokova, prvi naslov najboljeg strijelca lige po postotku šuta iz igre, te podvig koji nitko prije njega nije ostvario u istoj je sezoni šutirao bolje od 60% iz igre (60,4%) i bolje od 80% sa slobodnih bacanja (83,6%). Zbog nevjerojatnog rada nogu i beskrajnog repertoara poteza u reketu nadjenuli su mu nadimak "mučilište" (Torture Chamber) i "čovjek s tisuću poteza", a Charles Barkley je o njemu rekao: "McHale je najbolji igrač protiv kojeg sam ikad igrao u napadu je bio nezaustavljiv, a u obrani mi je davao noćne more." Osvojio je tri NBA naslova (1981., 1984., 1986.), sedam je p**a igrao All-Star utakmicu, tri p**a bio u prvoj i tri p**a u drugoj All-Defensive postavi, a karijeru je završio s 17.355 poena, 7.122 skoka i postotkom šuta iz igre od 55,4% desetim najboljim u povijesti lige.

Ozljede stopala, gležnja i noge sve su ga više usporavale u kasnijim sezonama, a igračku je karijeru okončao u svibnju 1993. Celticsi su mu već sljedeće godine povukli dres s brojem 32, a 1999., samo četiri godine nakon umirovljenja, uveden je u Košarkašku kuću slavnih. Uvršten je i u NBA-ove 50. i 75. obljetničke postave najboljih igrača svih vremena. Nakon igračke karijere ostao je u košarci: bio je TV analitičar, potom potpredsjednik i generalni menadžer Minnesota Timberwolvesa u toj je ulozi 1995. izabrao Kevina Garnetta petim izborom drafta te glavni trener Timberwolvesa i Houston Rocketsa, s kojima je 2015. stigao do finala Zapadne konferencije.

Dječak iz rudarskog Hibbinga, čiji je djed prije više od stoljeća napustio Lič kraj Fužina, izrastao je tako u jednog od najvećih krilnih centara u povijesti košarke igrača kojeg je NBA 2021. uvrstila među 75 najboljih u svojoj povijesti. Kao i kod Havlicheka i Mikana, priča je ista: obitelj koja je s Kupe, Gorskog kotara ili nekog drugog kraja stare domovine otišla kopati rudu ili raditi najteže poslove u novom svijetu, a unuk je odnio hrvatsko prezime ili barem hrvatsku krv na sam vrh američkog sporta.

04/09/2026

PITAJ TRENERA

Pitanje jednog roditelja:
"Moje dijete (7 godina) htjelo bi krenuti trenirati neki sport, ali ne znam kako izabrati onaj koji mu najviše odgovara. Na što bih trebala paziti prije nego što se odlučimo?"

Odgovor trenera:
Dobro pitanje i iskreno, jedno od najvažnijih koje roditelj u ovoj dobi može postaviti, jer odluka u sedmoj godini ne mora, i ne bi trebala, biti konačna.

Prvo pravilo: u ovoj dobi nije važno pronaći "pravi" sport, nego pronaći kretanje koje dijete veseli. Do otprilike 10.-12. godine dijete treba prije svega razviti opću motoriku trčanje, skakanje, hvatanje, ravnotežu, koordinaciju a to gradi gotovo svaki sport, ne samo onaj u koji ga upišete. Zato mirno gledajte na to razdoblje kao na fazu isprobavanja, a ne fazu odabira karijere.

Drugo, umjesto da tražite u kojem je sportu dijete "najbolje" ili "najtalentiranije", pitajte se u kojem se najviše smije. Djeca u toj dobi ne biraju sport zbog rezultata biraju ga zbog osjećaja, druženja i zabave. Talent koji se vidi sa sedam godina gotovo ništa ne govori o tome hoće li dijete biti dobar sportaš s petnaest; ljubav prema kretanju u toj dobi govori mnogo više.

Treće, gledajte i praktične stvari koje često zaboravimo: ima li klub blizu vas dobru, strpljivu trenersku ekipu; idu li prijatelji iz razreda na isti trening (društvo je ogroman motivator u toj dobi); i je li raspored takav da dijete ne dolazi umorno ili pod pritiskom.

I na kraju ne bojte se dopustiti djetetu da proba dva ili tri sporta usporedo, ili da za godinu dana promijeni izbor. To nije neuspjeh, to je normalan i zdrav put. Naš cilj u toj dobi nije stvoriti vrhunskog sportaša cilj je zdravo, samopouzdano dijete koje se voli kretati. Sport koji zavoli samo je sredstvo do toga cilja, ne cilj sam po sebi.

— Trener Miljan “The General” - Floor General Philosophy