Smjeli Koraci s Miroslavom

27/09/2026

Dva mjeseca mi je dnevna soba bila skladište.

Odlučio sam prodati tri para tenisica. Na Vintedu se, kažu, sve proda.
Poslikao sam ih, posložio na kutije i ostavio nasred sobe. Neka budu nadohvat ruke ako zatreba još koja slika.

Nisu prodane.

I onda ono zanimljivo: nakon nekog vremena ih više nisam niti primjećivao. Bile su tu svaki dan, pred očima, a oko mi se toliko naviklo da su mi postale dio sobe. Kao ormar.

Kad smetaju, pomaknem ih lijevo. Kad se usisava, pomaknem ih desno. Pa ih vratim "na mjesto". A mjesto im je bilo nasred dnevne sobe.

Jučer sam ih spremio u kutije i odnio na balkon.
Deset minuta.

Dva mjeseca me smetalo, a rješenje je trajalo samo deset minuta. 🙃
Nisam ništa rješavao - samo sam premještao.

Sad me iskreno zanima: što ti već mjesecima ne rješavaš - samo pomičeš s mjesta na mjesto? 😇

25/09/2026

Zadnje što vidiš navečer ostaje s tobom do jutra.

Ležiš, umorna si, i još "samo malo" pogledaš mobitel. Pa još jedna objava, pa još jedna tuđa priča, pa vijest koja te uznemiri.

I onda ugasiš ekran, a glava ne gasi ništa. Vrti to dalje.
I onda se pitaš zašto ne možeš zaspati, iako si mrtva umorna.

Pomoće ti isto pravilo kao ujutro, samo okrenuto.
U utorak sam pisao o prvih deset minuta dana, a danas o zadnjih.

Ujutro stavljaš jednu radnju ispred mobitela. Navečer stavljaš jednu radnju iza njega.

Odaberi nešto što inače radiš navečer pa neka ti to bude prva stvar koja dolazi poslije gašenja ekrana.
Opereš zube pa više ne diraš mobitel. Čitaš knjigu i više ne diraš mobitel.
Pripremaš odjeću za sutra. Ili popiješ čašu vode. Ili gledaš omiljenu seriju...
Bilo koja, samo neka bude uvijek ista.
Ona ti je znak da je s mobitelom dan gotov.

Nije stvar u tome koliko dugo nisi na mobitelu prije spavanja.
Stvar je u tome što ti je zadnje ušlo u glavu.

Jer ono zadnje ostaje s tobom cijelu noć, htjela ti to ili ne.

Probaj večeras. Jedna radnja, pa jastuk.

I još nešto, ako ti ovakve stvari pašu.

Jednom tjedno šaljem mail s ovakvim malim alatima. Ništa dugo, ništa turbo teoretsko, već stvari koje možeš primijeniti isti dan.

Ako želiš da stiže i tebi, javi mi se porukom "Prijava" u inbox.
Ubacim te na popis i već sljedeći tjedan je i kod tebe.

24/09/2026

22/09/2026

Znamo da nam prvih pola sata pojedu tuđe vijesti, tuđe hvaljenja i tuđa raspoloženja, pa u dan krenemo već pretrpani sranj*ma - TUĐIM.

I svi to znamo!
Ali ruku na srce, koliko nas se toga drži?

Ako se ti držiš, skidam ti kapu. Stvarno.

A ako ne, evo ti jedne puno lakše verzije. Ova se da izvesti.

Ne moraš izdržati sat bez mobitela.
Ne moraš ga skrivati po ladicama, ni ostavljati u drugoj sobi, ni imati željeznu volju.
Dovoljno je da postaviš jednu stvar ispred.

Da izabereš jednu običnu jutarnju radnju koju ionako radiš svaki dan. Prva kava. Tuširanje. Pet minuta na zraku. Meditiranje. Rastezanje.
Bilo koja, samo neka bude uvijek ista i da vrijedi samo jedno pravilo: mobitel dolazi poslije nje.

To je sve. Nema odricanja, nema borbe. Samo smo promijenili redoslijed.

A razlika je veća nego što zvuči.
Jer tih desetak minuta prije prvog ekrana tvoja je glava još tvoja. Nitko u nju nije ušao.
Nema tuđe muke, nema tuđe žurbe, nema onoga što te naljuti prije nego si i krenula.

Kreneš u dan iz sebe, a ne iz tuđeg feeda.

Probaj sutra ujutro.
Samo jedno jutro, jedna radnja ispred mobitela.

I javi mi u komentar kako je prošlo.
Zanima me - stvarno.

20/09/2026

Gradim novi brand i svakih par dana pocrvenim pred samim sobom.

Evo kako to izgleda. Odlučim smjer, presložim, napravim potez... i par dana nakon toga pogledam i vidim - mogao sam pametnije. Kako nisam odmah to vidio?

I onda poludim na sebe. Kako baš ja, koji se time bavim, nisam to primijetio ranije.

A istina je jednostavna, samo je nezgodna: nisam mogao vidjeti.
Nikako.
Jer se to ne vidi s ove strane ekrana.
Vidi se tek kad istupiš van.

Nema tog razmišljanja, planiranja ni pripremanja koje bi mi to pokazalo unaprijed. Trebao sam povući potez, pa se zacrvenjeti, pa tek onda znati kako se radi sljedeći.
Mislio sam da će me ti crveni obrazi obeshrabriti.
Ali nisu.

Jer svaki put kad nešto popravim i vratim se bliže svom cilju, osjetim se ponosnije. Lakše, s više volje.
Pogreške ne udaljavaju od cilja. One su put do njega. Znam, to ste čuli bezbroj p**a, ali istinito je - i zato vrijedi ponoviti.

Ovo pišem jer sam odlučio da usput dijelim s vama i ovo.
Ne samo gotove savjete i alate, nego i kako to izgleda dok se gradi, iznutra. Moje dvojbe, promašaje, dane kad ne ide.

Jer tako je pošteno. I jer vam to možda treba više od još jednog savjeta.

I ako vam je nešto prošli tjedan ispalo krivo, možda i nije toliko krivo.
Možda ste samo vidjeli ono što se drugačije nije ni dalo vidjeti.

Zato nemojte tražiti krivca u sebi. Tražite rečenicu!
Jednu rečenicu o tome što sad znate, a prije tjedan dana niste.
Zapišite je negdje.
To je cijela dobit od te greške, a nije mala. 💛

18/09/2026

"Ja se ne otvaram lako ljudima, a s tobom sam se osjećala kao da te poznam godinama."

To mi je napisala Ozana. A u istom je mailu, pošteno, dodala i ovo: "mene je jako teško uvjeriti".

I baš mi je to najdraže od svega.

Jer ona nije došla puna vjere da će upaliti. Došla je sa svojim otporima, s onim tihim "ma da vidimo", spremna da me testira.

I dobro je da je tako došla. Jer nije morala biti sigurna. Morala je samo doći.

Vidim to stalno. Ljudi misle da prvo moraju povjerovati da će im nešto pomoći, pa tek onda probati. Pa čekaju taj osjećaj sigurnosti kao autobus koji ne dolazi.

A istina ide obrnutim redom. Prvo sjedneš, pa tek onda vidiš.

Zato ti ni ja neću tražiti da budeš sigurna. Ni da vjeruješ da možeš.

Dođi sa sumnjom. Sumnja je posve u redu. Ona samo znači da si već bila razočarana i da si oprezna, a to je pošteno.

Ako u sebi nosiš nešto što bi htjela pomaknuti, a već dugo stojiš na istom mjestu, javi mi se porukom u inbox.

Dogovorimo tridesetak minuta, online, bez obaveze i bez pritiska.

Ispričaš mi što te muči, a ja ti kažem kako bih ti mogao pomoći.
Pa vidiš kako se osjećaš nakon toga.

Ne moraš vjerovati unaprijed.
Dovoljno je da sjedneš.

15/09/2026

Ta rečenica zvuči kao jedna stvar. A zapravo ih krije tri.

I dok ne znaš koja je tvoja, čekat ćeš i dalje. Jer svaka od njih ima drugi izlaz.

🔰 Prvo: Ne znaš kako.

Nije da nisi spremna, nego ti nedostaje neki podatak.
Kako se prijaviti, koliko traje, gdje se to radi... Mozak tu nelagodu zbog nepoznatog prevede u "nisam spremna" - pa ti se čini da si ti problem.

Izlaz: nađi jednu informaciju. Ne cijeli tečaj, ne sve o temi. Jednu.
Pošalji upit, pitaj nekoga tko zna, otvori stranicu, pročitaj prvi odlomak...

🔰 Drugo: Ne znaš je li dovoljno dobro.

Znaš kako, ali čekaš da ispadne perfektno. Pa odgađaš, jer u glavi izgleda savršeno, a čim drugi vide - više neće biti.

Izlaz: dogovori sama sa sobom da prva verzija smije biti nikakva.
Napiši je, snimi je, pošalji je. Loše. Namjerno loše...

🔰 Treće: Bojiš se što će drugi reći.

Ovo je najčešće, a najrjeđe se prizna. Posao znaš, ali između tebe i zadnjeg koraka stoje tuđa mišljenja.

Izlaz: napravi ono što nitko ne vidi. Napravi probu bez publike. A onda javno...

Uzmi sad nešto što već tjednima odgađaš i pitaj se samo jedno: Koja je od ove tri stvari moja?
Kad to znaš, ne trebaš više spremnost - trebaš onaj jedan mali izlaz.

I to je posao od pet minuta.
Večeras.

13/09/2026

Sve je u redu.
Tri riječi koje mi se zadnje vrijeme stalno vrte po glavi - i skinu više tereta s leđa nego bilo koji savjet od pola sata.

Ako kćerka upiše faks, u redu je. Ako ne upiše, opet je u redu.
Ako netko posluša moj savjet, dobro. Ako ne posluša, isto dobro.
Ako prijatelj otkaže feštu, neka, bit će druga.

Jer tko sam ja da znam što je za nekoga drugoga bolje? Ne vidim ja dalje od svog nosa i ne znam kako će se stvari posložiti za godinu-dvije.
Ja ne vidim. I sada mi je, otkad sam si to priznao, puno lakše.

Nisam ja onaj, kako onomad Đole reče: "netko to od gore vidi sve".

Jer istina je jednostavna.
Ne znamo mi što je najbolje za drugoga. Često ne znamo ni sami za sebe.
Samo mislimo da znamo.
Pa se grizemo zbog stvari koje se ionako poslože same, na svoj način i u svoje vrijeme.

Tvoje misli su i dalje tvoje, ali sve ono što nije na tebi - tuđe odluke, njihovi izbori i njihovi putevi - možeš mirno pustiti.

Iako to ne vidimo odmah, znaj - sve je u redu.

11/09/2026

"Sad već mjesec dana radim svaki dan ono što sam si zadala. Sretna sam i zahvalna."
To mi je napisala Martina, nakon što smo neko vrijeme radili zajedno.

Prepoznaješ li i ti ovo: kreneš sa svime, zapališ se, i za koji dan staneš.
Većina nas tako kreće. S deset stvari odjednom, sa savršenim planom, s odlukom da će od ponedjeljka sve biti drugačije...

I onda se ugasimo.
Pa se čovjek pita jel' s njim nešto ne valja. Nedovoljno jak, nedovoljno uporan...

Nije. Nikad nije bilo do snage.

Kod Martine se nije promijenilo to da je odjednom postala željeznije volje. Promijenilo se nešto puno tiše.
Prestala je gristi cijelu jabuku odjednom. Počela je od jednog malog zalogaja dnevno, onog koji se ne da preskočiti.

I taj mali zalogaj, ponovljen svaki dan, odveo ju je dalje nego svih onih deset stvari odjednom prije toga.

To je sve.
Nema tu čarolije.
Ima jedan mali korak koji se lako održi, dan za danom, dok ne postaneš ono tko želiš biti.

Vidim to stalno u radu s ljudima.
Ne kreću oni koji imaju najviše volje.
Kreću oni koji su svoj prvi korak učinili dovoljno malim da ga naprave i onda kad im se neće.

I znaš što je najljepše? Do tog malog koraka često dođemo kroz jedan jedini razgovor.

Ako i ti u sebi već neko vrijeme nosiš svoju "krenem pa stanem" - možda je vrijeme da se pomakneš s mjesta.

Javi mi se porukom u inbox. Dogovorimo tridesetak minuta, online, bez obaveze i bez pritiska.
Ispričaš mi što te muči, a ja ti pomognem naći tvoj prvi mali korak.
Onaj koji se održi.