Planinarstvo su ljudi

Directions Contact the business

Planinarstvo su ljudi “Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim ra

Dana 15. 10. u 18 sati na Galeriji svjetlosti Hrvoje Mikolčević i Ivana Šljerić održat će predavanje Na krovu Sjeverne A...
07/10/2026

Dana 15. 10. u 18 sati na Galeriji svjetlosti Hrvoje Mikolčević i Ivana Šljerić održat će predavanje Na krovu Sjeverne Afrike, uspon na Toubkal i putovanje kroz Maroko, organizirano u suradnji s Hrvatskim planinarskim društvom „Sokolovac“ Požega.

Kneževa voda- Visoki vrh- Gudnoga...puno hodanja, spuštanja i uspona🦋savršen dan
04/10/2026

Kneževa voda- Visoki vrh- Gudnoga...puno hodanja, spuštanja i uspona🦋savršen dan

29/09/2026

Uspješno je održan još jedan dvodnevni planinarski pohod na Kozjak u organizaciji HPD “Sokolovac” Požega. Rujan, nakon ljetnih vrućina, obično donosi malo laganije planinarske izlete. A kad se u najavi pojavi more, Kozjak, kupanje, dobra ekipa i još poneko iznenađenje – prijave krenu b...

Klečke vještice ipak su imale svoje planove!🦋Klek je planina koja odavno nosi dozu tajanstvenosti. Još je 1689. godine p...
28/09/2026

Klečke vještice ipak su imale svoje planove!🦋
Klek je planina koja odavno nosi dozu tajanstvenosti. Još je 1689. godine putopisac i povjesničar Johann Weikhard Valvasor zapisao poznatu legendu o Klečkim vješticama, nazivajući Klek „Vještičjim brijegom“ na kojem se, prema predaji, vještice i zlodusi okupljaju u svojim noćnim druženjima.
Čini se da smo im se i mi ovog p**a našli na putu.
Rano ujutro, neposredno prije polaska, pokvario nam se kombi i odmah poremetio prvotni plan. No, ne damo se smesti – plan se mijenja, dogovaramo se i krećemo dalje. Dva automobila iz Požege i jedan iz Zagreba sastaju se nakon Lučkog, a početna točka uspona je Bjelsko.
Već na početku stiže prvi znak Klečkih vještica, ali mi se ne damo zastrašiti. Dan je sunčan, vedar i topao, a zna se da vještice dolaze noću, osobito kada grmi. Dakle, sigurni smo!
Staza iz Bjelskog najprije vodi preko velike livade, a zatim ulazi u gustu stoljetnu bukovu šumu. Poučne table uz put pričaju o planini i njezinoj prirodi, a nama poneki prizor poznato podsjeća na uspon preko Turjaka prema Mališćaku.
Kako se približavamo vršnoj stijeni, nailazimo na natpis: „Dobro došli u carstvo Klečkih vještica!“ Nema više sumnje – stigli smo na njihov teren.
Stijena Kleka bila prva škola hrvatskih alpinista i mjesto brojnih prvenstvenih penjačkih uspona, zbog čega s pravom nosi naziv kolijevka hrvatskog planinarstva.
Od planinarskog doma na oko 1000 metara započinje zahtjevniji dio uspona. Staza vodi uz podnožje stijene, preko stepenica i uz pomoć užadi i čeličnih sajli. Malo penjanja, malo opreza, malo zadihanosti – i uskoro smo na vršnom dijelu.
Sam vrh Kleka gotovo je ravan, a pred nama se otvara prekrasan pogled na okolne krajeve. Rujansko sunce grije, raspoloženje je odlično, a putem se događaju i razni planinarski susreti. Čini se da su vještice ipak odlučile biti dobre domaćice.
Nakon osvojenog vrha spuštamo se do planinarskog doma, gdje nadoknađujemo izgubljenu energiju. Spuštanje, kao i obično, nije ništa lakše od uspona, ali ubrzo smo ponovno na početnoj točki.
Za kraj odlazimo u Ogulin, grad koji savršeno pristaje uz priču o Kleku – grad legendi, bajki i tajanstvenih priča. U samom središtu nalazi se Đulin ponor, duboki ponor rijeke Dobre, uz koji je vezana poznata legenda o djevojci Đuli. Prema predaji, nakon smrti svojega voljenog, koji je poginuo u borbi s Turcima, Đula se bacila u ponor koji danas nosi njezino ime.
U neposrednoj blizini nalazi se i ogulinski Kaštel, srednjovjekovna utvrda u kojoj je danas Zavičajni muzej grada Ogulina. Posebno mjesto u njemu zauzimaju planinarstvo i alpinizam, ali i Ivana Brlić-Mažuranić, jedna od najpoznatijih hrvatskih književnica, rođena upravo u Ogulinu.
Nije zato čudno što Ogulin nosi nadimak grad bajki. Njegove stijene, ponori, planine i legende kao da su stvorene za priče.
A što se nas tiče, vještice nas ovaj put nisu uspjele zaustaviti. Pokvareni kombi, promjena plana, strmi uspon, sajle, stijene i spuštanje nisu bili dovoljni.
Klek je osvojen, vještice su ostale na svojoj planini, a mi smo se kući vratili s još jednom planinarskom pričom.

28/09/2026

Vrag prišu odnija !
19. – 20. rujna 2026.
Rujan, nakon ljetnih vrućina, obično donosi malo laganije planinarske izlete. A kad se u najavi pojavi more, Kozjak, kupanje, dobra ekipa i još poneko iznenađenje – prijave krenu brže nego što vodič stigne otvoriti popis.
Tako smo vrlo brzo od planirana tri kombija stigli do četiri. Srećom, imamo vozače, imamo ekonom(e), imamo vodiče, imamo iskusne planinare, a imamo i rođendan! Drugim riječima – organizacijski smo postali toliko uigrani da već svatko zna što mu je činiti.
Krenulo je po mraku, a završilo… tko zna kad
Polazak u gluho doba noći, oko dva sata. Okupljanje kod prve benzinske na Zagrebačkoj, pa druga važna postaja – kod Slavka po pečenku. Jer planinarski izlet bez logistike je kao planina bez kamenja – može, ali…
Nastavljamo prema jugu, a prvo odmorište na autocesti postaje mjesto za još jedno važno okupljanje – ovaj put zbog kiše, vjetra i grmljavine. Kupaće kostime smo ponijeli, ali bogme i kišobrane. Dakle, pokrili smo sve vremenske scenarije.
Jer, kako kažu iskusni planinari: nema lošeg vremena, samo loše obuće.
A mi smo, očito, odlučili imati i dobru obuću i dobru volju.
Atmosfera je opuštena cijelim putem. I ne samo putem.
Malačka – kava s pogledom
Stižemo u Planinarski dom Malačka, na 477 metara nadmorske visine. A tamo – potpuno druga priča.
More, otoci, sunce i pogled koji čovjeka natjera da na trenutak zaboravi da je prije nekoliko sati ustao usred noći.
Domaćini nas dočekuju izuzetno srdačno i gostoljubivo. Ako nešto treba – može.
Prva kava pije se na suncu, noge su na zidiću, pogled odluta prema moru… i već smo zaboravili onu grmljavinu s autoceste.
Smještaj rješavamo ekspresno. Bez guranja, bez svađe i bez čuvenog: „A gdje je moj krevet?“ Sobe prostrane, uredne, čiste, s kupaonicom.
Moramo priznati – dugo nismo bili u ovako lijepo uređenom i gostoljubivom planinarskom domu.
A onda pogled prema nebu.
Oblaci se ponovno šaraju iznad Kozjaka pa naša vodička Ivana radi ono što dobri vodiči rade – korigira plan. Ne ide se glavom kroz oblake samo zato što je tako pisalo u najavi.
Prvo ćemo na kraću stazu.
Vrag prišu odnija.

Kozjak je srednjedalmatinska planina, dugačak neprekidni planinski greben koji se proteže od prijevoja Malačka do područja Klisa. Najviši vrh cijelog grebena je Kozjak – 779 m, dok je Sv. Jure, visok 676 m, najviši vrh istočnog dijela planine.
Nakon nekoliko kreativnih up**a navigacije – jer izgleda da i GPS ponekad voli malo razgledavati okolicu – uspijevamo pronaći polazište za uspon na Sv. Jure.
A onda – planina!
Kamenjar, niska makija i greben kojim hodamo, a ispod nas prizor koji bi čovjek najradije spremio u džep. Hrptom Kozjaka, uz dobru atmosferu i bez pretjerane žurbe, stižemo do Sv. Jure.
Kaštela, Split, Trogir, plavo more i otoci.
Iza leđa planinsko zaleđe, ispred nas Jadran. Ime vrha vezano je uz svetoga Jurja, zaštitnika viteštva, hrabrosti i božanske pravednosti. Na vrhu se nalazi crkvica sv. Jurja, sagrađena na suhozidnom bedemu prapovijesne gradine.
A društvo joj pravi – naravno – odašiljač televizijskog i radijskog signala.
Oko nas su kameni stolovi za piknik. I ne bilo kakvi stolovi – oni s pogledom za koji se ne plaća turistička pristojba.
Nakon dužeg odmora slijedi spust prema Klisu.
Dolazimo do Kliske tvrđave, jedne od najistaknutijih hrvatskih utvrda. Prvi se put spominje još u 5. stoljeću, a osobitu je povijesnu ulogu imala tijekom osmanskih osvajanja.
I dok čitamo povijest, pogled ponovno odlazi prema moru.
Stižemo u Kaštel Gomilicu i slijedi ono što je u planu izgledalo kao sasvim normalan dio izleta: kupanje.
Planinari se organiziraju u rekordnom roku.
I većina završava u moru.
Nakon toga slijedi ono zbog čega se većina nas zapravo i ne buni previše zbog ovakvog tempa – zajednička večera u PD Malačka.
Pečenka, salate, bezbroj vrsta kolača, razna pića…
Naš ceker-bar, koji je zbog vožnje u kombijima ovaj put bio gotovo zanemaren i praktički neizvediv putem, napokon dolazi na svoje.
I tada shvaćamo – nije on nestao. Samo je čekao pravi trenutak.
A pravi trenutak bio je – rođendan!
Pa kad već imamo slavljenicu, kolače, glazbu, društvo i dovoljno razloga za veselje…
Živjeli!
Glazba kreće, smijeh se širi domom, a planinarski dom polako prestaje biti samo planinarski dom i postaje plesni podij.
Vrijeme prolazi.
Nitko ne spominje sutrašnji uspon.
Jer…
Vrag prišu odnija!
Jutro poslije i stvarno – nema žurbe.
Ustajanje je potpuno prilagođeno vremenu lijeganja.
Jutro počinje kavom, pakiranjem stvari i onim pogledima prema otocima. Pred nama je još jedan lijep cilj – Biranj.
Nekoliko planinarki ostaje u Planinarskoj kući Česmina, gdje s domaćicom obilaze poučnu stazu. Na području Malačke i Sv. Ivana Birnja članovi PK Split uredili su splet ekološko-poučno-rekreacijskih staza označenih žuto-zelenim markacijama. Posebno zanimljiva je krška lokva Jezero, u čijoj se blizini nalazi izvor pitke vode koji, prema predaji i iskustvu planinara, nikada ne presušuje. Ali presušila je.
Ostali kreću prema Birnju.
Posebno iznenađenje ove priče je Duje – naš najmlađi vodič
Od Planinarskog doma Malačka preko Planinarske kuće Česmina, Birnjaca i Sv. Ivana Birnja vodi nas Duje.
Duje ima samo 14 godina, sin je obitelji koja održava dom – i pokazao se kao pravi mali profesionalac.
Brine o svemu. Pazi kada se prelazi cesta, osigurava grupu od vozila, vodi računa gdje se ide i usput upoznaje planinare s krajolikom kojim prolazimo.
Nema „ma lako ćemo“. Duje zna svoj posao.
I zato posebne pohvale ne idu samo njemu, nego i njegovim roditeljima koji ga odgajaju u planinarskom duhu i daju mu priliku da raste uz planinu, ljude i odgovornost.
Od doma markacije nas vode prema istoku. Staza prati greben kroz kamenjar i nisku makiju, a ubrzo dolazimo do vrha Birnjac, 562 m. Putem prolazimo pokraj dva raskrižja koja vode prema jezercu, odnosno poučno-rekreacijskoj stazi.
Na trasi nailazimo i na talijanske bunkere, izgrađene između dva svjetska rata, koji i danas podsjećaju na neka druga vremena.
Mi, uz našeg vodiča koji radio vezom prati i situaciju na začelju, nastavljamo prema svom cilju.
Dolazimo na Sv. Ivan Biranj, 631 m, koji nije samo još jedan kozjački vrh.
Ovo je slojevito arheološko nalazište na istaknutom kozjačkom vrhuncu iznad Kaštela.
Na ovom se prostoru nalaze tragovi prapovijesne gradine, kasnoantičkog castruma, svetišta slavenskog božanstva Peruna i romaničke crkve sv. Ivana.
Na vrhu stoji kapela sv. Ivana, zaštitnika Kaštel Lukšića, a sam vrh nalazi se malo istočnije od crkvice i nije posebno označen – crkvica se smatra kontrolnom točkom.
Oko nas ponovno isti onaj veličanstveni pogled. Kaštelanski zaljev. Split. Otoci. More.
I ona posebna dalmatinska kombinacija kamena, neba i plavetnila zbog koje se čovjek pita zašto bismo uopće krenuli kući.
Nakon povratka slijedi još jedan lijep trenutak.
Ivana zahvaljuje našem mladom vodiču Duji, ali istodobno upućuje i čestitke njegovim roditeljima.
Jer nije mala stvar sa četrnaest godina tako odgovorno voditi skupinu odraslih planinara.
Duje, kapa dolje!
Nakon planine krećemo prema Drnišu.
Plan je bio jednostavan: ručak i jahanje konja na OPG-u Vukorepa.
Ali…
Vrag prišu odnija!
Do jahanja konja nismo stigli. Ali zato smo uspjeli odraditi turnir u boćanju.
A između dvije boće, razgovora i smijeha, gotovo smo ugovorili i dvoje svatove.
Kad već imamo četiri kombija ljudi, raspoloženu ekipu i toliko smijeha…
Samo bi nam onda trebao još jedan dan odmora.
Ali vodička kaže… kući!
Povratak prolazi u našem prepoznatljivom stilu – uz smijeh, priču, dobacivanja, glazbu i nezaobilazna odmorišta.
Nitko više ne provjerava vrijeme. Nitko ne pita koliko još imamo.
Jer ovaj izlet nije bio samo hodanje.
Bio je to Kozjak, more, kamen, povijest, kupanje, pečenka, kolači, rođendan, ples, mladi vodič, boćanje i četiri kombija ljudi.
Vrag odnija prišu!

Dvodnevni planinarski pohod na Kozjak u organizaciji HPD Sokolovac, vodiči Ivana, Hrvoje i Duje❣️Vrag prišu odnija !19. ...
23/09/2026

Dvodnevni planinarski pohod na Kozjak u organizaciji HPD Sokolovac, vodiči Ivana, Hrvoje i Duje❣️Vrag prišu odnija !
19. – 20. rujna 2026.
Rujan, nakon ljetnih vrućina, obično donosi malo laganije planinarske izlete. A kad se u najavi pojavi more, Kozjak, kupanje, dobra ekipa i još poneko iznenađenje – prijave krenu brže nego što vodič stigne otvoriti popis.
Tako smo vrlo brzo od planirana tri kombija stigli do četiri. Srećom, imamo vozače, imamo ekonom(e), imamo vodiče, imamo iskusne planinare, a imamo i rođendan! Drugim riječima – organizacijski smo postali toliko uigrani da već svatko zna što mu je činiti.
Krenulo je po mraku, a završilo… tko zna kad
Polazak u gluho doba noći, oko dva sata. Okupljanje kod prve benzinske na Zagrebačkoj, pa druga važna postaja – kod Slavka po pečenku. Jer planinarski izlet bez logistike je kao planina bez kamenja – može, ali…
Nastavljamo prema jugu, a prvo odmorište na autocesti postaje mjesto za još jedno važno okupljanje – ovaj put zbog kiše, vjetra i grmljavine. Kupaće kostime smo ponijeli, ali bogme i kišobrane. Dakle, pokrili smo sve vremenske scenarije.
Jer, kako kažu iskusni planinari: nema lošeg vremena, samo loše obuće.
A mi smo, očito, odlučili imati i dobru obuću i dobru volju.
Atmosfera je opuštena cijelim putem. I ne samo putem.
Malačka – kava s pogledom
Stižemo u Planinarski dom Malačka, na 477 metara nadmorske visine. A tamo – potpuno druga priča.
More, otoci, sunce i pogled koji čovjeka natjera da na trenutak zaboravi da je prije nekoliko sati ustao usred noći.
Domaćini nas dočekuju izuzetno srdačno i gostoljubivo. Ako nešto treba – može.
Prva kava pije se na suncu, noge su na zidiću, pogled odluta prema moru… i već smo zaboravili onu grmljavinu s autoceste.
Smještaj rješavamo ekspresno. Bez guranja, bez svađe i bez čuvenog: „A gdje je moj krevet?“ Sobe prostrane, uredne, čiste, s kupaonicom.
Moramo priznati – dugo nismo bili u ovako lijepo uređenom i gostoljubivom planinarskom domu.
A onda pogled prema nebu.
Oblaci se ponovno šaraju iznad Kozjaka pa naša vodička Ivana radi ono što dobri vodiči rade – korigira plan. Ne ide se glavom kroz oblake samo zato što je tako pisalo u najavi.
Prvo ćemo na kraću stazu.
Vrag prišu odnija.
Kozjak je srednjedalmatinska planina, dugačak neprekidni planinski greben koji se proteže od prijevoja Malačka do područja Klisa. Najviši vrh cijelog grebena je Kozjak – 779 m, dok je Sv. Jure, visok 676 m, najviši vrh istočnog dijela planine.
Nakon nekoliko kreativnih up**a navigacije – jer izgleda da i GPS ponekad voli malo razgledavati okolicu – uspijevamo pronaći polazište za uspon na Sv. Jure.
A onda – planina!
Kamenjar, niska makija i greben kojim hodamo, a ispod nas prizor koji bi čovjek najradije spremio u džep. Hrptom Kozjaka, uz dobru atmosferu i bez pretjerane žurbe, stižemo do Sv. Jure.
Kaštela, Split, Trogir, plavo more i otoci.
Iza leđa planinsko zaleđe, ispred nas Jadran. Ime vrha vezano je uz svetoga Jurja, zaštitnika viteštva, hrabrosti i božanske pravednosti. Na vrhu se nalazi crkvica sv. Jurja, sagrađena na suhozidnom bedemu prapovijesne gradine.
A društvo joj pravi – naravno – odašiljač televizijskog i radijskog signala.
Oko nas su kameni stolovi za piknik. I ne bilo kakvi stolovi – oni s pogledom za koji se ne plaća turistička pristojba.
Nakon dužeg odmora slijedi spust prema Klisu.
Dolazimo do Kliske tvrđave, jedne od najistaknutijih hrvatskih utvrda. Prvi se put spominje još u 5. stoljeću, a osobitu je povijesnu ulogu imala tijekom osmanskih osvajanja.
I dok čitamo povijest, pogled ponovno odlazi prema moru.
Stižemo u Kaštel Gomilicu i slijedi ono što je u planu izgledalo kao sasvim normalan dio izleta: kupanje.
Planinari se organiziraju u rekordnom roku.
I većina završava u moru.
Nakon toga slijedi ono zbog čega se većina nas zapravo i ne buni previše zbog ovakvog tempa – zajednička večera u PD Malačka.
Pečenka, salate, bezbroj vrsta kolača, razna pića…
Naš ceker-bar, koji je zbog vožnje u kombijima ovaj put bio gotovo zanemaren i praktički neizvediv putem, napokon dolazi na svoje.
I tada shvaćamo – nije on nestao. Samo je čekao pravi trenutak.
A pravi trenutak bio je – rođendan!
Pa kad već imamo slavljenicu, kolače, glazbu, društvo i dovoljno razloga za veselje…
Živjeli!
Glazba kreće, smijeh se širi domom, a planinarski dom polako prestaje biti samo planinarski dom i postaje plesni podij.
Vrijeme prolazi.
Nitko ne spominje sutrašnji uspon.
Jer…
Vrag prišu odnija!
Jutro poslije i stvarno – nema žurbe.
Ustajanje je potpuno prilagođeno vremenu lijeganja.
Jutro počinje kavom, pakiranjem stvari i onim pogledima prema otocima. Pred nama je još jedan lijep cilj – Biranj.
Nekoliko planinarki ostaje u Planinarskoj kući Česmina, gdje s domaćicom obilaze poučnu stazu. Na području Malačke i Sv. Ivana Birnja članovi PK Split uredili su splet ekološko-poučno-rekreacijskih staza označenih žuto-zelenim markacijama. Posebno zanimljiva je krška lokva Jezero, u čijoj se blizini nalazi izvor pitke vode koji, prema predaji i iskustvu planinara, nikada ne presušuje. Ali presušila je.
Ostali kreću prema Birnju.
Posebno iznenađenje ove priče je Duje – naš najmlađi vodič
Od Planinarskog doma Malačka preko Planinarske kuće Česmina, Birnjaca i Sv. Ivana Birnja vodi nas Duje.
Duje ima samo 14 godina, sin je obitelji koja održava dom – i pokazao se kao pravi mali profesionalac.
Brine o svemu. Pazi kada se prelazi cesta, osigurava grupu od vozila, vodi računa gdje se ide i usput upoznaje planinare s krajolikom kojim prolazimo.
Nema „ma lako ćemo“. Duje zna svoj posao.
I zato posebne pohvale ne idu samo njemu, nego i njegovim roditeljima koji ga odgajaju u planinarskom duhu i daju mu priliku da raste uz planinu, ljude i odgovornost.
Od doma markacije nas vode prema istoku. Staza prati greben kroz kamenjar i nisku makiju, a ubrzo dolazimo do vrha Birnjac, 562 m. Putem prolazimo pokraj dva raskrižja koja vode prema jezercu, odnosno poučno-rekreacijskoj stazi.
Na trasi nailazimo i na talijanske bunkere, izgrađene između dva svjetska rata, koji i danas podsjećaju na neka druga vremena.
Mi, uz našeg vodiča koji radio vezom prati i situaciju na začelju, nastavljamo prema svom cilju.
Dolazimo na Sv. Ivan Biranj, 631 m, koji nije samo još jedan kozjački vrh.
Ovo je slojevito arheološko nalazište na istaknutom kozjačkom vrhuncu iznad Kaštela.
Na ovom se prostoru nalaze tragovi prapovijesne gradine, kasnoantičkog castruma, svetišta slavenskog božanstva Peruna i romaničke crkve sv. Ivana.
Na vrhu stoji kapela sv. Ivana, zaštitnika Kaštel Lukšića, a sam vrh nalazi se malo istočnije od crkvice i nije posebno označen – crkvica se smatra kontrolnom točkom.
Oko nas ponovno isti onaj veličanstveni pogled. Kaštelanski zaljev. Split. Otoci. More.
I ona posebna dalmatinska kombinacija kamena, neba i plavetnila zbog koje se čovjek pita zašto bismo uopće krenuli kući.
Nakon povratka slijedi još jedan lijep trenutak.
Ivana zahvaljuje našem mladom vodiču Duji, ali istodobno upućuje i čestitke njegovim roditeljima.
Jer nije mala stvar sa četrnaest godina tako odgovorno voditi skupinu odraslih planinara.
Duje, kapa dolje!
Nakon planine krećemo prema Drnišu.
Plan je bio jednostavan: ručak i jahanje konja na OPG-u Vukorepa.
Ali…
Vrag prišu odnija!
Do jahanja konja nismo stigli. Ali zato smo uspjeli odraditi turnir u boćanju.
A između dvije boće, razgovora i smijeha, gotovo smo ugovorili i dvoje svatove.
Kad već imamo četiri kombija ljudi, raspoloženu ekipu i toliko smijeha…
Samo bi nam onda trebao još jedan dan odmora.
Ali vodička kaže… kući!
Povratak prolazi u našem prepoznatljivom stilu – uz smijeh, priču, dobacivanja, glazbu i nezaobilazna odmorišta.
Nitko više ne provjerava vrijeme. Nitko ne pita koliko još imamo.
Jer ovaj izlet nije bio samo hodanje.
Bio je to Kozjak, more, kamen, povijest, kupanje, pečenka, kolači, rođendan, ples, mladi vodič, boćanje i četiri kombija ljudi.
Vrag odnija prišu!

13. 🌍 MAROKO 2026: ZahvalaSvako uspješno putovanje nosi imena ljudi koji su svojim trudom, podrškom i povjerenjem pomogl...
21/08/2026

13. 🌍 MAROKO 2026: Zahvala
Svako uspješno putovanje nosi imena ljudi koji su svojim trudom, podrškom i povjerenjem pomogli da ono postane stvarnost.
Najveća zahvala pripada našim vodičima i organizatorima, Ivani i Hrvoju, koji su tijekom cijelog putovanja brinuli o redu, sigurnosti, potrebama i zajedništvu svih 21 člana ekipe te svojom nesebičnom predanošću omogućili da se iz Maroka vratimo bogatiji za jedno veliko životno i planinarsko iskustvo.
Ostvarenje ovog putovanja olakšali su nam i naši sponzori te svi koji su prepoznali vrijednost ovog pothvata i pružili nam svoju potporu.
Hvala svima koji su na bilo koji način bili dio ove priče i pomogli da Maroko 2026. ostane putovanje koje ćemo dugo pamtiti.
Sponzori:
Agronom d.o.o., Alles d.o.o., EMPWR d.o.o., Poljana d.o.o., Pismoreklam d.o.o., Magma d.o.o., Solanum d.o.o., Auto centar Radić i Lignarius d.o.o.

The end

12. 🌍 MAROKO 2026: Maroko koji ostaje u nama-povratak i noć u Amsterdamu😴Maroko nas je na početku dočekao kao potpuno dr...
20/08/2026

12. 🌍 MAROKO 2026: Maroko koji ostaje u nama-povratak i noć u Amsterdamu😴

Maroko nas je na početku dočekao kao potpuno drugačiji svijet – živahan, prebučan i vrlo kaotičan. No vrlo brzo otkrili smo njegovu posebnu ljepotu i ritam života.
Upoznali smo zemlju u kojoj se život ne odvija uvijek prema našim pravilima i navikama, ali se zato živi s mnogo neposrednosti i ljudskog kontakta.
Iznenadile su nas zelene doline, prostrana polja, uređeni parkovi, pustinjski krajolici i gradovi koji posebno ožive nakon zalaska sunca.
Maroko je zemlja snažnih mirisa i okusa, jarkih boja i glasne ulične energije, ali i mjesta na kojima vlada gotovo nestvarna tišina. Zemlja je to u kojoj se tradicija ne čuva samo kao uspomena, nego se živi svakoga dana.
Povratak kući donio je mnogo više od fotografija i uspomena. Ovaj pohod bio je spoj planinarskog izazova, upoznavanja nove kulture i zajedničkog iskustva koje će dugo ostati u sjećanju svih članova.
Uspješan uspon svih 18 planinara na Jebel Toubkal potvrda je dobre pripreme, kvalitetnog vodstva i zajedništva koje je krasilo cijelo putovanje.
Osvojeni Toubkal ostat će upisan kao velik planinarski uspjeh, ali isto tako i sjećanje na međusobnu podršku, smijeh, cjenkanje na tržnicama, čaj od mente, miris cimeta i šafrana, glazbu s ulica Marakeša i beskrajno pustinjsko nebo.
Jer neka putovanja završe povratkom kući, a neka u nama nastavljaju živjeti još dugo.
Maroko 2026. zasigurno je jedno od njih.

11. 🌍 MAROKO 2026: Mirisi, okusi i boje MarokaJedan od najjačih dojmova putovanja bila je marokanska kuhinja. Ako je Mar...
19/08/2026

11. 🌍 MAROKO 2026: Mirisi, okusi i boje Maroka
Jedan od najjačih dojmova putovanja bila je marokanska kuhinja. Ako je Maroko zemlja kontrasta, onda se oni možda najbolje mogu osjetiti upravo na tanjuru. Okusi su snažni, mirisni i slojeviti, a začini nisu tek dodatak jelu – oni su njegov karakter. Kušali smo tradicionalnu piletinu s bademima i šećerom, začinjenu đumbirom, šafranom i cimetom, koji stvaraju nevjerojatno aromatične kombinacije. Na jelovniku su se izmjenjivali tadžin i kuskus, jela koja su postala svojevrsni simbol marokanske kuhinje. Marokanski čaj od mente nije samo napitak, nego pravi mali obred. Poslužuje se s mnogo šećera i ulijeva iz visine, često s udaljenosti od gotovo jednog metra, stvarajući pjenu i pokazujući vještinu onoga tko ga poslužuje. Čaj se pije polako, uz razgovor i druženje, baš kao što se u Maroku općenito cijeni vrijeme provedeno s ljudima.

Jela su se posluživala u slijedovima, a posljednji je gotovo uvijek bio rezerviran za kriške dinja i lubenica. Jeli smo ih svakodnevno, slatke, sočne i savršeno osvježavajuće nakon dana provedenih na temperaturama oko 40 °C. Voda se posluživala u bočicama, no u zemlji u kojoj su velike vrućine svakodnevica, ubrzo bi i ona postala sobne temperature. Marokanske tržnice, soukovi, posebno su iskustvo. Na jednom mjestu možete pronaći gotovo sve – od začina, čajeva i suhog voća do tepiha, kože, rukotvorina, nakita i suvenira. Sve je pritom posebno složeno, aranžirano i izloženo, gotovo kao da je svaki štand mala galerija. U soukovima smo se vrlo brzo upoznali i s posebnom vrstom komunikacije – cjenkanjem. Ono se ne doživljava kao neugodna obveza, nego kao svojevrsna umjetnost i ulična interakcija u kojoj obje strane uživaju. Priznajemo, brzo smo se „navukli” na cjenkanje i s ponosom prepričavali svoje uspjehe, uspoređujući tko je što kupio i za koliko.U tim smo razgovorima shvatili da jezik nije uvijek prepreka. Uz osmijeh, gestu, nekoliko riječi i puno dobre volje lako se uspostavlja kontakt. Marokanci očito uživaju u susretu s ljudima, razgovoru i toj maloj igri pregovaranja. Souk tako nije samo mjesto kupnje – on je prostor susreta, komunikacije i svakodnevnog života.

I, naravno, u toj smo priči i mi profitirali – iako smo posljednjeg dana ostali gotovo bez ijednog centa. Euri su ostali u Maroku, ali kući smo ponijeli mnogo više: veliko iskustvo, toplinu, ljubav, sjećanja i spoznaju da su ljudi, unatoč svim razlikama, zapravo svugdje isti. Svugdje postoje sudbine, borbe, radosti, brige i ljubav. A upravo su ti ljudski susreti ono što od putovanja napravi priču koju još dugo nosimo sa sobom.

10. 🌍 MAROKO 2026:  SaharaUz ovakve fotografije svaka riječ je suvišna.Sahara – jahanje devaTuristička agencija iz Marak...
18/08/2026

10. 🌍 MAROKO 2026: Sahara
Uz ovakve fotografije svaka riječ je suvišna.
Sahara – jahanje deva
Turistička agencija iz Marakeša došla je po nas i naše putovanje nastavilo se do ruba Sahare, gdje nas je čekao jedan od najupečatljivijih doživljaja cijelog putovanja.
Jahanje na devi bio je vrhunac našeg putovanja koji je omogućio potpuni doživljaj i osjećaj marokanske pustinje. Tradicionalne nomadske marame osigurane su na licu mjesta ako ih
želite nositi tijekom jahanja deva. Nakon tog novog iskustva slijedilo je kupanje u bazenu uz osvježavajuće napitke te večera i glazbeni i zabavni program kojim smo dočekali kasnu noć u pustinji.

Address

Kneza Mislava 8
Pozega

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Planinarstvo su ljudi posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Planinarstvo su ljudi:

Shortcuts

Share