23/09/2026
Dvodnevni planinarski pohod na Kozjak u organizaciji HPD Sokolovac, vodiči Ivana, Hrvoje i Duje❣️Vrag prišu odnija !
19. – 20. rujna 2026.
Rujan, nakon ljetnih vrućina, obično donosi malo laganije planinarske izlete. A kad se u najavi pojavi more, Kozjak, kupanje, dobra ekipa i još poneko iznenađenje – prijave krenu brže nego što vodič stigne otvoriti popis.
Tako smo vrlo brzo od planirana tri kombija stigli do četiri. Srećom, imamo vozače, imamo ekonom(e), imamo vodiče, imamo iskusne planinare, a imamo i rođendan! Drugim riječima – organizacijski smo postali toliko uigrani da već svatko zna što mu je činiti.
Krenulo je po mraku, a završilo… tko zna kad
Polazak u gluho doba noći, oko dva sata. Okupljanje kod prve benzinske na Zagrebačkoj, pa druga važna postaja – kod Slavka po pečenku. Jer planinarski izlet bez logistike je kao planina bez kamenja – može, ali…
Nastavljamo prema jugu, a prvo odmorište na autocesti postaje mjesto za još jedno važno okupljanje – ovaj put zbog kiše, vjetra i grmljavine. Kupaće kostime smo ponijeli, ali bogme i kišobrane. Dakle, pokrili smo sve vremenske scenarije.
Jer, kako kažu iskusni planinari: nema lošeg vremena, samo loše obuće.
A mi smo, očito, odlučili imati i dobru obuću i dobru volju.
Atmosfera je opuštena cijelim putem. I ne samo putem.
Malačka – kava s pogledom
Stižemo u Planinarski dom Malačka, na 477 metara nadmorske visine. A tamo – potpuno druga priča.
More, otoci, sunce i pogled koji čovjeka natjera da na trenutak zaboravi da je prije nekoliko sati ustao usred noći.
Domaćini nas dočekuju izuzetno srdačno i gostoljubivo. Ako nešto treba – može.
Prva kava pije se na suncu, noge su na zidiću, pogled odluta prema moru… i već smo zaboravili onu grmljavinu s autoceste.
Smještaj rješavamo ekspresno. Bez guranja, bez svađe i bez čuvenog: „A gdje je moj krevet?“ Sobe prostrane, uredne, čiste, s kupaonicom.
Moramo priznati – dugo nismo bili u ovako lijepo uređenom i gostoljubivom planinarskom domu.
A onda pogled prema nebu.
Oblaci se ponovno šaraju iznad Kozjaka pa naša vodička Ivana radi ono što dobri vodiči rade – korigira plan. Ne ide se glavom kroz oblake samo zato što je tako pisalo u najavi.
Prvo ćemo na kraću stazu.
Vrag prišu odnija.
Kozjak je srednjedalmatinska planina, dugačak neprekidni planinski greben koji se proteže od prijevoja Malačka do područja Klisa. Najviši vrh cijelog grebena je Kozjak – 779 m, dok je Sv. Jure, visok 676 m, najviši vrh istočnog dijela planine.
Nakon nekoliko kreativnih up**a navigacije – jer izgleda da i GPS ponekad voli malo razgledavati okolicu – uspijevamo pronaći polazište za uspon na Sv. Jure.
A onda – planina!
Kamenjar, niska makija i greben kojim hodamo, a ispod nas prizor koji bi čovjek najradije spremio u džep. Hrptom Kozjaka, uz dobru atmosferu i bez pretjerane žurbe, stižemo do Sv. Jure.
Kaštela, Split, Trogir, plavo more i otoci.
Iza leđa planinsko zaleđe, ispred nas Jadran. Ime vrha vezano je uz svetoga Jurja, zaštitnika viteštva, hrabrosti i božanske pravednosti. Na vrhu se nalazi crkvica sv. Jurja, sagrađena na suhozidnom bedemu prapovijesne gradine.
A društvo joj pravi – naravno – odašiljač televizijskog i radijskog signala.
Oko nas su kameni stolovi za piknik. I ne bilo kakvi stolovi – oni s pogledom za koji se ne plaća turistička pristojba.
Nakon dužeg odmora slijedi spust prema Klisu.
Dolazimo do Kliske tvrđave, jedne od najistaknutijih hrvatskih utvrda. Prvi se put spominje još u 5. stoljeću, a osobitu je povijesnu ulogu imala tijekom osmanskih osvajanja.
I dok čitamo povijest, pogled ponovno odlazi prema moru.
Stižemo u Kaštel Gomilicu i slijedi ono što je u planu izgledalo kao sasvim normalan dio izleta: kupanje.
Planinari se organiziraju u rekordnom roku.
I većina završava u moru.
Nakon toga slijedi ono zbog čega se većina nas zapravo i ne buni previše zbog ovakvog tempa – zajednička večera u PD Malačka.
Pečenka, salate, bezbroj vrsta kolača, razna pića…
Naš ceker-bar, koji je zbog vožnje u kombijima ovaj put bio gotovo zanemaren i praktički neizvediv putem, napokon dolazi na svoje.
I tada shvaćamo – nije on nestao. Samo je čekao pravi trenutak.
A pravi trenutak bio je – rođendan!
Pa kad već imamo slavljenicu, kolače, glazbu, društvo i dovoljno razloga za veselje…
Živjeli!
Glazba kreće, smijeh se širi domom, a planinarski dom polako prestaje biti samo planinarski dom i postaje plesni podij.
Vrijeme prolazi.
Nitko ne spominje sutrašnji uspon.
Jer…
Vrag prišu odnija!
Jutro poslije i stvarno – nema žurbe.
Ustajanje je potpuno prilagođeno vremenu lijeganja.
Jutro počinje kavom, pakiranjem stvari i onim pogledima prema otocima. Pred nama je još jedan lijep cilj – Biranj.
Nekoliko planinarki ostaje u Planinarskoj kući Česmina, gdje s domaćicom obilaze poučnu stazu. Na području Malačke i Sv. Ivana Birnja članovi PK Split uredili su splet ekološko-poučno-rekreacijskih staza označenih žuto-zelenim markacijama. Posebno zanimljiva je krška lokva Jezero, u čijoj se blizini nalazi izvor pitke vode koji, prema predaji i iskustvu planinara, nikada ne presušuje. Ali presušila je.
Ostali kreću prema Birnju.
Posebno iznenađenje ove priče je Duje – naš najmlađi vodič
Od Planinarskog doma Malačka preko Planinarske kuće Česmina, Birnjaca i Sv. Ivana Birnja vodi nas Duje.
Duje ima samo 14 godina, sin je obitelji koja održava dom – i pokazao se kao pravi mali profesionalac.
Brine o svemu. Pazi kada se prelazi cesta, osigurava grupu od vozila, vodi računa gdje se ide i usput upoznaje planinare s krajolikom kojim prolazimo.
Nema „ma lako ćemo“. Duje zna svoj posao.
I zato posebne pohvale ne idu samo njemu, nego i njegovim roditeljima koji ga odgajaju u planinarskom duhu i daju mu priliku da raste uz planinu, ljude i odgovornost.
Od doma markacije nas vode prema istoku. Staza prati greben kroz kamenjar i nisku makiju, a ubrzo dolazimo do vrha Birnjac, 562 m. Putem prolazimo pokraj dva raskrižja koja vode prema jezercu, odnosno poučno-rekreacijskoj stazi.
Na trasi nailazimo i na talijanske bunkere, izgrađene između dva svjetska rata, koji i danas podsjećaju na neka druga vremena.
Mi, uz našeg vodiča koji radio vezom prati i situaciju na začelju, nastavljamo prema svom cilju.
Dolazimo na Sv. Ivan Biranj, 631 m, koji nije samo još jedan kozjački vrh.
Ovo je slojevito arheološko nalazište na istaknutom kozjačkom vrhuncu iznad Kaštela.
Na ovom se prostoru nalaze tragovi prapovijesne gradine, kasnoantičkog castruma, svetišta slavenskog božanstva Peruna i romaničke crkve sv. Ivana.
Na vrhu stoji kapela sv. Ivana, zaštitnika Kaštel Lukšića, a sam vrh nalazi se malo istočnije od crkvice i nije posebno označen – crkvica se smatra kontrolnom točkom.
Oko nas ponovno isti onaj veličanstveni pogled. Kaštelanski zaljev. Split. Otoci. More.
I ona posebna dalmatinska kombinacija kamena, neba i plavetnila zbog koje se čovjek pita zašto bismo uopće krenuli kući.
Nakon povratka slijedi još jedan lijep trenutak.
Ivana zahvaljuje našem mladom vodiču Duji, ali istodobno upućuje i čestitke njegovim roditeljima.
Jer nije mala stvar sa četrnaest godina tako odgovorno voditi skupinu odraslih planinara.
Duje, kapa dolje!
Nakon planine krećemo prema Drnišu.
Plan je bio jednostavan: ručak i jahanje konja na OPG-u Vukorepa.
Ali…
Vrag prišu odnija!
Do jahanja konja nismo stigli. Ali zato smo uspjeli odraditi turnir u boćanju.
A između dvije boće, razgovora i smijeha, gotovo smo ugovorili i dvoje svatove.
Kad već imamo četiri kombija ljudi, raspoloženu ekipu i toliko smijeha…
Samo bi nam onda trebao još jedan dan odmora.
Ali vodička kaže… kući!
Povratak prolazi u našem prepoznatljivom stilu – uz smijeh, priču, dobacivanja, glazbu i nezaobilazna odmorišta.
Nitko više ne provjerava vrijeme. Nitko ne pita koliko još imamo.
Jer ovaj izlet nije bio samo hodanje.
Bio je to Kozjak, more, kamen, povijest, kupanje, pečenka, kolači, rođendan, ples, mladi vodič, boćanje i četiri kombija ljudi.
Vrag odnija prišu!
