14/09/2026
Na predzadnji post stigao mi je komentar koji je predobar da ostane u komentarima. Vozač s desetljećima iskustva, vozi dalmatinski kamenjar, boli ga u leđima i kukovima, pa mu je prioritet udobnost. Pita bi li trebao dići SAG na 35 posto straga i 23 naprijed, gdje je granica i kako uopće pouzdano izmjeriti SAG.
Zašto nitko ne može odgovoriti brojkom?
Ne znamo je li bicikl u ravnoteži. Vilica i stražnji amortizer rade kao jedan sustav, pa ako je jedan kraj osjetno mekši, bicikl se pod kočenjem uvija, a vozač to osjeti kao nesigurnost i onda stegne krivi kraj.
Ne znamo stanje ovjesa, kad je zadnji put mjenjano ulje u donjim nogama i kad je serviran damper, stražnji amortizer...
Ne znamo ništa o gumama, ni širinu, ni casing, ni smjesu, ni unutarnju širinu felge, ni imaš li insert. A upravo tamo primjećen je najveći pomak.
Ne znamo progresivnost i kinematiku okvira, a ona određuje koliko tokena uopće ima smisla stavljati.
Zato brojke iz ovog pitanja nisu odgovor, nego polazna postavka koju treba provjeriti na stazi.
SAG nije udobnost.
Udobnost dolazi iz trenja pokretanja u ovjesu, iz prve trećine hoda i iz gume. SAG je samo pozicija u kojoj bicikl stoji.
Za vaš profil vožnje, 32 do 33 posto straga i 20 do 22 naprijed je razuman prostor ali ne i brojka s kojom bi se ja odmah složio. Preko 30-32 % plaćate više nego što dobivate, pogotovo na kamenjaru gdje spušten BB stvara problem.
Umjesto dizanja SAG-a: niži tlak plus jedan token više. Mekši početak i sredina hoda, a kraj hoda ostaje zaštićen od bottom out-a.
Razlog je jednostavan. Ovjes ne prati teren samo da se stisne, nego i tako da se opruži odnosno vrati u prvobitan položaj. Kad se vozi preduboko u hodu, ovjes se ne stigne vratiti i kotač počne preskakati. Zato pretjeran SAG u jednom trenutku počne davati osjećaj tvrdoće, iako je postavka mekša.
Primijetili ste da je sporiji rebound udobniji, osim niz stepenice ili brze uzastopne kompresije.
Na jednom udarcu spor rebound te ne izbaci. Na nizu udaraca ovjes se ne stigne vratiti prije sljedećeg udarca, pa tone sve dublje u hod. Dublje u hodu zračna opruga je progresivnija, dakle tvrđa. To je packing i to je ono što se osjeti.
Pravilo: tražite najbrži rebound koji vas još ne izbacuje, a ne najsporiji koji još podnosite. Krenite od potpuno otvorenog prema zatvorenom, dva klika, na jednoj poznatoj dionici, stati čim bicikl prestane biti nervozan. Ako se ide obrnuto, uvijek se stane prerano jer packing se ne prepoznaje kao packing nego kao tvrd ovjes.
Još nešto, a vjerojatno je razlog zašto je sad teško pogoditi postavke: potreba za reboundom raste s tlakom. Ako se spušta tlak tražeći udobnost, a ne otvara se rebound, sami sebi proizvedete packing. Gruba računica je dva klika na svakih nekoliko PSI-a.
Gume
Točno ste primijetili da udobnost raste kako tlak pada. Ali put nije samo spuštati tlak, nego promijeniti ono što dopušta da ga se spusti. Čvršći casing i insert znače 0,2 do 0,3 bara niže uz manji rizik od porezotine i udarca u felgu. Mekša smjesa sprijeda guta sitnu vibraciju koju ovjes uopće ne stigne registrirati. Bitna je i unutarnja širina felge, jer se široka guma na preuskoj felgi pod niskim tlakom valja u zavoju, pa vozač opet diže tlak.
Po čemu ćeš znati da ste pretjerali:
- Češće se udara pedalama po kamenju, to je prvi signal - dubok SAG.
- Na duljem spustu bicikl progresivno tone umjesto da se vraća. Packing.
- Stražnji kotač preskakuje niz udaraca umjesto da ih prati. Prespor rebound.
- U zavoju prednji kotač gura odnosno tone, a na usponu se diže pa se moraš svijati naprijed, što ti ide ravno u leđa. Velik SAG natreg, nizak naprijed.
- O prsten pokazuje probijanje hoda više od jednom ili dvaput po spustu. Cilj je cca 5 do max 10 posto neiskorištenog hoda na kraju vožnje. To vrijedi za ovo da se traži udobnost a ne visoke performanse.
Mjerenje SAG-a i glavno pitanje;
Metoda s laktom na zidu ne radi jer niste u vozačkoj poziciji, raspodjela težine nije stvarna i trenje drži ovjes na lažnoj poziciji.
Mjeri se u punoj opremi, neka netko drži bicikl. Straga sjedeći, jer je to pozicija u kojoj te bole leđa. Vilicu stojeći u neutralnom stavu. To su dva različita broja i oba su ispravna.
Kad se popne ne bicikl, podigne se sa sjedala i spusti tri p**a bez poskakivanja, da se prevlada trenje ovjesa. Zatim se siđe mirno, i izmjeri SAG.
Ako tri mjerenja odstupaju više od dva do tri posto, to nije greška mjerenja nego dijagnoza da nešto ne štima. Toliko odstupanje znači visoko trenje ovjesa, dakle servis vilice ili amortizera, ili problem s ležajevima linkova. Vozač koji mjeri deset p**a da izvuče prosjek zapravo mjeri koliko mu je ovjes zalijepljen.
DIY, kratko:
Mjeri se pomičnom mjerkom (šubler), ne od oka. Dva milimetra na shocku su nekoliko posto SAG-a.
Klikovi se broje od potpuno otovorenog, to je jedina referenca koja se ne pomiče.
Jedna promjena po vožnji, uvijek ista dionica, i sve se zapiše. Za mjesec dana imate vlastitu bazu i više se ne pogađa napamet.
Tlak se provjerava na hladnom ovjesu, jer raste s temperaturom.
Nakon promjene tlaka napravi se desetak punih hodova u mjestu prije nego se išta mjeri.
Kod montaže kotača pritegne se osovina malo, nekoliko Nm, nakon što je vilica nekoliko p**a pritisnuta, dotegne se na max 10Nm. Krivo poravnate noge znače tvrdoča.
I na kraju:
Bolovi u leđima i kukovima rješavaju se pozicijom, ne ovjesom. Kraće kurble, visina i zakrivljenost upravljača, nagib sica. Tu ima puno više za dobiti nego u zadnjih pet posto SAG-a- tu temu prepuštam kolegama koji se bave bike fittingom.
A statički SAG je ionako samo mjera dok bicikl stoji. Ono što stvarno određuje udobnost i kontrolu je kad se bicikl vozi i koristi ovjes dok se kreće i koliko brzo se vraća. To se ne vidi iz O prstena, nego iz telemetrije.
Hvala na pitanju, zaslužilo je post.
