08/10/2026
(Požeško-slavonska županija)
["42. DANA AGONIJE U SRPSKOM LOGORU BUČJE - 28.8.1991. - 8.10.1991."]
____35. GODINA OD RAZMJENE ŽELJKA MAKARUNA IZ LUČINACA 8.10.1991. - 8.10.2026. !!!
"DAN KAD SAM SE PONOVO RODIO" - 8.10.1991. - Ispovijest Željka Makaruna bivšeg logoraša srbo-četničkog logora Bučje nedaleko Pakraca....
Zarobljavanje 28.8.991. godine u Lučincima - Tog kobnog dana radio sam u skladištu u Lučincima, pogledom iz kancelarije vidio sam kroz prozor kako iz pravca Milivojevaca cestom ide vozilo slično Ladi (kampanjola). Mislio sam da je to "Garda" jer u to vrijeme garda je bila u Velikoj i davali su dečki straže u mjestu. Ovom cestom skrenuli su gore u selo te sam krenuo za njima misleći da je garda pa ću dobiti neki zadatak za izvršavanje pošto sam u to vrijeme radio ovdje u trgovini a bio sam upoznat sa situacijom oko čuvanja mjesta i ostalog. Vratio sam se do trgovine nazad dok su se oni još zadržali gore u selu. U trgovini je radila moja radna kolegica Ana Kukić te je krenula priča jeli vidjela tko je tu prošao jer sam vidio da su bili naoružani i bilo ih je 5-6 osoba u autu ali nisam nikoga prepoznao. Ubrzo oni su se vratili do trgovine , iz kampanjole je iskočio čovjek s automatom te ga u mene uperio, onda sam uvidio da je vrag odnio šalu. Želja, obratio mi se - nemoj bježati da te ne moram ja ubiti. Iz kampanjole izašao je i drugi i treći čovjek, a što sad ustao sam totalno zatečen - rekli mi Želja šuti.
Uzeli su tu u trgovini cigara, iz kute sam izvadio ključeve od auta i skladišta, dobacio kolegici te rekao, predaj dalje jer nisam znao kad ču se vratiti i što će sa mnom biti. Sjeli smo u auto i krenuli, svi su bili u civilu, naoružani automatima i s rapovima. Skrenuli su za Milivojevce, iz Milivojevaca za Nježiće, Markovac pa lijevo preko sela Vranić odvezli me u Bučje.
___Logor Bučje - Nakon zarobljavanja dovezli su me u selo Bučje gdje se nalazio logor. Zatekao sam desetak ljudi , zarobljenika iz Pakraca, bili su izmrcvareni do neprepoznatljivosti. Tu sam proveo 42 dana, omršavio sam 16 kilograma te sam razmijenjen 8.10.1991. godine. Vrijeme provedeno u logoru Bučje bilo je u iščekivanju, dok nije svanuo novi dan nisi znao da si preživio san. Ljudi su ubijani , išli su tobože na neke razmjene ali nikad se nisu razmijenili i nisu se vratili u logor. Teško se sjetiti svih tih stvari i teških uspomena kad čovjek to doživi ne možeš ni zamisliti da ti se to dešava. Prva dva-tri dana su bila najgora kod ispitivanja; koliko ima garde, gdje se kopaju bunkeri, koliko ima tenkova i ostalo sve to začinili su debelim batinama. Mogu reći da su manje više sve znali o meni, koji broj p***e sam zadužio u policiji, koliko metaka sam zadužio, kuda sam se vozio s pripadnicima garde po selima, bili su upoznati s mojim kretanjima do sitnih zadataka. Ovdje je bio "Sabirni centar", nažalost mnogo ljudi nije stiglo doživjeti slobodu. Imao sam sreću da sam ovdje proveo samo 42 dana. Ovdje je bila zgrada Šumarije prije rata, veterinarska stanica, ona je bila u ključ. Bili smo smješteni u dvije prostorije nas četrdesetak, spavali smo na drvenom podu bez ičega tako da se nismo mogli ni okrenuti - spavali smo kao sardine. Česte tjelesne, verbalne torture i zastrašivanja bila je svakodnevnica. Kad vidiš čovjeka da sjedi u ćošku, drži u rukama svoj zub, okrvavljen do neprepoznatljivosti tako reći razbijen bude ti svega dosta. Ja sam prvi dan imao dva ispitivanja, jedanput znam tko me je tukao, čovjek kojega poznam igrao sam s njim nogomet u Pakracu. Mislio sam ako me čovjek pozna biti će mi lakše ali sam se prevario. Drugi put nisam poznao ljude koji su me tukli pri ispitivanju. Pretežno su me maltretirali ljudi koji su me poznali i u cilju im je bila moja likvidacija. Mene je spasio Milenko Martinović, došao je ovdje za zapovjednika. Kad se on pojavio počele su razmjene za naše zatočene za neke njihove. Moja razmjena izvršila se jedan za jedan za Branka Kozara iz Striježevice. Milenko Martinović mi je obećao da će se ta razmjena održati uskoro, dok padne dogovor obiju strana. Ovi novodošli čuvali su nas od ovih domaćih koji su nas zarobili i uspio sam doživjeti "VIDJELO DANA". Došao je netko pametan koji je mislio svojom glavom, dok se on nije pojavio bilo je užasno svaki dan. Dugih četrdeset i dva dana za mene su bila preduga i trajala su cijelu vječnost. Omršavio sam šesnaest kilograma ne samo od manjka i loše hrane, da budem iskren i od straha. Istukli su čovjeka ubacili ga u prostoriju s pričom da je pokušao bježati, umirao nam je na rukama - što za reći...
___Više od trideset pet godina je prošlo od mog zarobljavanja 28.8.1991. to jest punih 35. godina od moje razmjene na današnji dan 8.10.1991. godine na proplanku nedaleko sela Nježići, tad sam doživio SLOBODU i ponovo se rodio....
*PROČITAJTE tužnu, istinitu ispovijest Željka Makaruna iz Lučinaca hrvatskog dragovoljca, branitelja i bivšeg logoraša člana "GO UHDDR-a Kutjeva".....
Za Vas: Mirko Cenbauer, Slavonski izvjestitelj - volonter
Foto kolaž: Mirko Cenbauer
