Nogometni klub Rab - škola nogometa

Raspored treniranja i kategorija u novoj sezoni


_razočarenje je zbog selekcije kadeta koje nismo prijavili u natjecanje a najveći problem je što većina igrača godišta kadeta odlaze na školovanje izvan otoka …_

Nisu svi stvoreni da dođu do profesionalnog nogometa, a među onima koji to postignu, ne dosežu svi da igraju u prvoj ligi.

Nogomet je širok put, s mnogo kategorija i razina, gdje svaki igrač nalazi svoje mjesto prema svom procesu, svojim sposobnostima i svojim odlukama i tu nema ništa loše.

Mnogo p**a ljudi vjeruju da je uspjeh samo dolazak u elitu , ali stvarnost je da postoji vrijednost i u natjecanju u drugim kategorijama, u nižim ligama ili čak u amaterskom nogometu.

Svaki prostor pruža mogućnosti za rast, učenje i uživanje u igri. Ne moraju svi hodati istim putem da bi se osjećali ispunjeno.

Prihvaćanje toga ne znači biti samozadovoljan, već razumijevanje da se nogomet može doživjeti na mnogo načina. Neki će postati profesionalci, drugi poluprofesionalci, a treći će igrati iz ljubavi prema igri, ali svi se mogu razvijati, učiti i uživati ​​u sportu.

Bitno je ne izgubiti ljubav prema nogometu i dati sve od sebe na razini na kojoj je svaki. Jer na kraju, izvan kategorije, prava vrijednost leži u predanosti, posvećenosti i strasti s kojom se živi ovaj sport. ⚽💪

Zašto je trener jedan od najtežih poziva danas?🫵

Ovo posvećujem trenerima koji rade odgovorno i savjesno.

Biti trener nije posao. To je poziv.

I po meni, jedan od najzahtjevnijih poziva koji postoje.

Posebno kada govorimo o klupskom treneru.

Trenerstvo nije dovoljno samo voljeti.

To je početak. Ali nakon toga, od tebe se traži da budeš:
Psiholog
Pedagog
Komunikolog
Sociolog
Kineziolog
I pomalo političar

Moraš znati saslušati, razumjeti i uvažiti.
Ali isto tako moraš znati postaviti granicu,
zauzeti stav i kada treba distancirati se.

Iznad sebe imaš upravu.
Oko sebe imaš publiku.
U dječjem sportu imaš roditelje.
Ispred sebe imaš igrače.
I na kraju, imaš sebe.
Žongliraš između četiri različite perspektive,
a cilj je da što više njih bude zadovoljno.
Realnost je da uprava često ima
glavnu riječ jer ona omogućuje posao.
Problem nastaje kada uprava traži ono
što je dugoročno najgore za djecu: instant rezultat.

Takve akademije izvana često izgledaju idealno.
Iznutra, sustav je narušen.
Zašto treneri jednostavno ne odu?
Moje mišljenje: ljubav pomiješana sa strahom.
Nije lako otići. Malo je kvalitetnih prilika.
Tržište je preplavljeno nekompetentnim ljudima
koji su spremni raditi za vrlo malo novca.

Tužno, ali istinito.

Roditelji…
Vi koji me pratite, često ne možete ni
zamisliti kroz što treneri prolaze.
Neki roditelji su toliko udaljeni od objektivnosti
i onoga što je za dijete stvarno važno,
da je to teško i povjerovati.

Vrijeđanje.
Kritiziranje.
Ogovaranje.
Sabotiranje.
Sve zato što dijete ne igra onoliko koliko bi roditelj želio.
Roditelji koji su emocionalno navezani
na dijete često ne vide što je za njega dugoročno najvažnije.

Takav pritisak za trenera je ogroman.
Roditelji danas mogu pratiti gotovo svaki potez trenera.
Na utakmici. Na treningu. U svakom trenutku.
Zamislite da na vašem poslu netko stoji sa strane i promatra svaki vaš korak.
I ne samo to. Povremeno dobaci komentar koji je potpuno suprotan onome što vi radite.
Zamislite da vam netko vodi posao sa strane.
To nije podrška.
To je pritisak.

A trener, uz upravu, djecu i vlastitu odgovornost, tada dobiva još jedan front na kojem mora “držati ravnotežu”.
I onda se pitamo zašto treneri pucaju.
Zašto gube energiju.
Zašto odustaju.
Ne zato što ne vole djecu.
Nego zato što je sustav često postavljen protiv njih.

Djeca…
Što su starija, njihovo ponašanje sve više varira.
Već s 10 godina susrećemo djecu s ozbiljnim izazovima u ponašanju.

Što učiniti u takvim situacijama?
Kolega mi je pričao kako je razgovarao s ocem
jednog dječaka zbog njegovog ponašanja.
Otac ga je pogledao i tiho izjavio:
“Ili sport… ili će ga progutati ulica…”

Što tada napraviti?
Teorija kaže jedno.
Ali što kaže čovjek u tebi?
Što kaže odgovornost?
Što kaže ljubav?

To su situacije koje nemaju jednostavne odgovore.
I sve to treneri rade za relativno mala primanja.
Ovo je jedan od najpodcjenjenijih poslova danas.

Količina davanja, energije i odgovornosti
koju trener nosi često je nevidljiva.
Pravi trener za naše dijete vrijedi bogatstvo.
Ali treba biti iskren…

Postoje i treneri kojima se s pravom može zamjeriti:
Navezanost na rezultat pod svaku cijenu
Vrijeđanje i ponižavanje igrača
Nepotizam i podobnost
Pristajanje na loše odluke uprave
Nedostatak komunikacije s roditeljima
Nedostatak želje za učenjem i razvojem

Ono što danas kronično nedostaje trenerima je:
Hrabrost i mudrost.
Hrabrost da se zauzmu za svoje vrijednosti
Hrabrost da postave granice upravi
Hrabrost da se suprotstave roditeljima kada je potrebno
Hrabrost da stanu iza onoga što je ispravno

Mudrost da prepoznaju što kojem djetetu treba
Mudrost da razlikuju razvoj od rezultata
Mudrost u komunikaciji s roditeljima

I iznad svega:
Žar…
Za djecu
Za razvoj
Za proces

Roditelji, zapamtite jedno:
Pravi trener je jedan od najvažnijih saveznika u odgoju vašeg djeteta.

Često i najjači društveni autoritet u njegovom životu.
Zašto?
Zato što je sport često prvi identitet koji dijete gradi.

Djeca se ne opisuju kao učenici.
Opisuju se kao sportaši.

Ako želite podržati trenere koji:
Žele dobro djeci
Ulažu u svoje znanje
Educiraju roditelje
I imaju hrabrosti stati iza onoga što je ispravno.

🖊️ Damir Znaor - kineziolog i mentalni trener.👍

Na dan kada nogomet put završi, mnogi će otkriti surovu istinu: bit će više neprijatelja nego prijatelja.

Dok trenirate, igrate, pobjeđujete , čestitke na sve strane , prijateljstvo i obećanja su u izobilju.

Ali kada nogometni put završi, kada više nema utakmica, rezultata , mnogi od tih ljudi nestaju. Veze stvorene praktičnošću, a ne odanošću, izlaze na vidjelo.

Ova stvarnost nas uči da je nogomet prolazan, ali vrijednosti nisu.

Zato je bitno graditi odnose temeljene na poštovanju, poniznosti i iskrenosti, a ne samo na sportskom uspjehu.

Kada nogomet završi, ostaje osoba kakva ste bili, kako ste se ponašali prema drugima i nasljeđe koje ste ostavili za sobom.

Na kraju, pravih prijatelja bit će malo, ali iskrenih, a to vrijedi puno više od bilo kakvog prolaznog uspjeha.

NOGOMET ĆE ČEKATI , DJETINSTVO NEĆE

Nogometni kampovi.
Treba li ih djeci stvarno toliko?
Svake godine primjećujem isto.
Sve više kampova.
Lokalni klubovi.
Poznati strani klubovi.
Ljetni programi.
Dodatni treninzi.

Pa dokle?

A najviše me zabrinjava nešto drugo.
Kad kamp više nije prilika.
Nego postane pritisak.

Kad roditelji dobiju poruku:
“Ako dijete ne dođe, moglo bi izgubiti status."
Ili:
“Bilo bi dobro da bude prisutno."
Pa tko je ovdje lud?
Tko u toj priči gleda dobrobit djeteta?
Roditeljima gotovo uvijek kažem isto:
Neka dijete ima svoje ljeto.
Neka pliva.
Neka igra picigin.
Neka trči.
Neka ode na kupanje.
Neka bude dijete.
Jer upravo tako nastaje baza razvoja.
Tjelesnog.
Socijalnog.
Mentalnog.

I ono što često zaboravljamo:
Tako nastaju uspomene.
Djeca su danas zasićena.
Preko godine imaju više utakmica nego što su nekad imali seniori.
Sezone završavaju sve kasnije.
Pripreme počinju sve ranije.
I onda kad napokon dođe prostor za odmor…
Dodamo još organiziranog nogometa.
Još strukture.
Još pritiska.
Još dokazivanja.
Ne vidim smisao.

Iskreno, čak i kad dijete želi ići na svaki kamp, moje preporuke su često:
Maknite ga malo.
Neka resetira glavu.
Neka se zaželi lopte.
Neka mu nogomet opet nedostaje.
To nije korak unatrag.
To je dugoročna zaštita.

Jer sa psihološke strane, djeca koja se rano pretjerano specijaliziraju imaju veći rizik od zasićenja.

To već godinama pokazuju istraživanja.
Sa tjelesne strane, djeci trebaju različiti pokreti.
Skakanje.
Plivanje.
Penjanje.
Igra.
Varijacija.

Da se razumijemo:

Nemam problem s klubskim kampom ako je nešto drugačije.
Ako je zabavno.
Ako nema pritiska.
I najbitnije, ako postoji izbor.
To može biti super iskustvo.
Problem nastaje kad kamp postane obveza.
I kad odrasli počnu zaboravljati da je dijete prije svega dijete.
A možda je najtužnije pitanje:
Što dijete nauči kada vidi da odrasli pristaju na ucjene?
O tome vrijedi razmisliti.

Prije nego što preziremo trenera, napustimo proces treninga iz očaja ili ljutnje moramo razumjeti da trening zahtijeva vrijeme, strpljenje, stabilnost i poniznost.

Nogomet završava tako što pokazuje da nijedan roditelj, trener ili klub nema apsolutnu kontrolu nad budućnošću igrača.

Stoga, manje arogancije, manje usporedbe, a više poštovanja prema svakom procesu.

Danas ste možda visoko na nogama, ne vidite nikog i ništa oko sebe, a već sutra učiti ćete od nekoga koga ste nekada gledali s visine.

Život ima mnogo preokreta i na kraju, ono što je zaista važno nije tko je bio zvijezda generacije već kakva osoba je to dijete postalo.

Budi zahvalan, priznaj greške, živi ponizno.
🫵🏻 ⚽️