HPD Metković

Provest tri dana u Austriji bilo je ljepo.Svjeza jutra zeleni pasnjaci.Priroda svuda oko nas .Naša mala ekipa krenula je 30.7.Kad znaš da ideš na uživanje ne smeta ti ni prometna gužva samo lagano i strpljivo stigli smo .Dočekala nas naša mala drvena kućica kako i priliči za Austriju.Krave su tu u blizini uživaju u zelenilu i svježini.Nije nas ni cvijece zaobišlo.Dva dana čeka nas planina sa svojim prirodnim ljepotama ,stazama ,pogledima koji dosežu daleko.Tu je prekrasno jezero sa svojom setnicom i malim mosticima . Ljepo je bit dio ovog lijepog iskustva.

Od kovačke Krope do planinskih vrhova i Bledske idile

U petak 26.lipnja 2026. članovi HPD Metković krenuli su put sjevera Slovenije, prateći samu granicu s Austrijom . Naš dom na dva dana postalo je malo mjesto Kropa, skriveni k*tak koji čuva tradiciju kovanja i preradu željeza.
U potrazi za bar malo svježine, ostali smo zatečeni visokim ljetnim temperaturama čak i na ovim visinama. Naša kuća bila je smještena uz izvor koji teče tik uz terasu, pa smo tako umorni od p**a, ugodno zavaljeni u stolice i ležaljke, uspjeli uhvatiti bar malo svježine. Valjalo je dobro odmoriti, ali i nešto pojesti u autentičnom ambijentu. Zelena je definitivno boja Slovenije -ona nas okružuje, umiruje i zove na istraživanje. Krenuli smo u obližnju gostilnu "Pri Badju" ( u slobodnom prijevodu: "Kao kod kuće" ). Tehnologija nas je tu malo testirala: navigacija je jedne odvela lijevo, druge desno, no prednost malog mjesta je što se brzo opet sretnete i nastavljate put zajedno u pravom smjeru.
Nakon petnaestak minuta stigli smo u gostilnu i kušali neke od slovenskih specijaliteta. Hrana je bila dobra, a atmosfera uistinu domaćinska. Poseban šarm večeri dao je konobar koji je svojim opuštenim manirima dao naslutiti da mu se nigdje ne žuri. Ipak, valjalo je poći leći jer nas je sutra čekao ozbiljni planinarski zalogaj.

Uspon na greben Karavanki

Naš cilj bila je Begunjščica (Veliki vrh, 2060 m).
U subotu u jutro stižemo na mjesto odakle počinje uspon. Službena tabla nas upućuje da do Doma na Zelenici (1536m), popularne planinske kuće smještene na zeleniškom sedlu, ima oko sat vremena hoda. Krenuli smo s usponom koji je konstantan sve do samog doma. Tamo radimo kratak predah i krećemo dalje. Drugi dio staze donosi posve drugačiji teren. Smjenjuju se strmi usponi s povremenim silaskom po opasnom, nestabilnom siparu koji zahtijeva apsolutnu koncentraciju pri svakom koraku. Uspon je izuzetno zahtjevan, a više od same staze umaralo nas je sunce koje je neumoljivo. Ipak, ponekad bi se javio neki lagani, ali svježi vjetrić koji nam je dao krila do samog vrha. Hodajući tako i zastajkujući povremeno da se osvježimo i odmorimo, uživali smo u panorami koja se stalno mijenjala, dok smo koračali prema vrhu prelazeći sa surovije sjeverne strane na onu pitomiju, južnu.
Nakon dva i pol sata intenzivnog hoda, konačno smo na vrhu. Tamo nas je dočekala zaslužna nagrada - veličanstveni pogled na taj beskonačni "zeleno val" i sve što nas okružuje. Planinski vrhovi nizali su se u beskraj, a u daljini se presijavalo Bledsko jezero. Idiličnu sliku vrha upotpunilo je marljivo stado ovaca, stvarajući osjećaj potpunog mira. Napravili smo bezbroj fotografija, jer bila bi šteta ne zabilježiti takve prizore. Ipak, bilo smo svjesni da ona stvarna, treća dimenzija viđenog pripada samo nama -pripada oku. Da nas sunce nije toliko zagrlilo na vrhu ostali bi i duže, ovako nakon uživanja u pogledu, i okrijepe , slijedio je silazak. Sve pohvale ovdje idu našim najmlađim članovima na nevjerojatnoj izdržljivosti koja je na ovakvom terenu bila svima potrebna.
Nakon dolaska do parkirališta slijedio je povratak u Kropu.
Nakon takvog uspona, hrpe potrošenih kalorija i znoja, valjalo je sebi ugoditi i nadoknaditi izgubljenu energiju. Muški dio ekipe odmah se ponudio za gradelanje. Večer je konačno ugodna, hrana još bolja, pa se i druženje proteglo u noć.

Širenje vidika na Voglu

Nedjelja je bila rezervirana za još poneku destinaciju prije povratka kući. Nakon što smo se spakirali i odjavili, krenuli smo prema planini Vogel.
Vogel je 1922 m visoka planina, dio južnih Julijskih Alpa unutar Nacionalnog parka Triglav. Žičarom smo se popeli na plato gdje se nalazi vidikovac i nekoliko restorana. Zanimljivo je da riječ Vogel na njemačkom jeziku označava pticu, dok na slovenskom k*t ili ugao. Kako god bilo, mi smo s te planine proširili svoje vidike na suvereni Triglav koji dominira nad ostalim planinama, uhvatili malo svježine i nastavili dalje za Bled.

Bledska idila

Bled je slikoviti gradić smješten na istoimenom jezeru, srednjovjekovni dvorac na stijeni, dugačka šetnica i tradicionalne kočije koje su nas dočekale na samom početku šetnice. Nastojali smo što više uživati u toj ljepoti oko nas, iako visoke ljetne temperature nisu dozvoljavale preveliko zadržavanje uz samo jezero. Povukli smo se u hlad drveća i sa sigurne udaljenosti bacili još poneku uspomenu s ovog predivnog mjesta.
I valjalo je poći kući. Ako u danima pred nama naiđe tmuran oblak, sjetiti ćemo se idile zelene planine, ovcama i suncu koje više nego miluje i pogleda koji ne želimo zaboraviti. A ako naiđe sunce i pokaže svu svoju energiju, sjetiti ćemo se hladnog izvora i potoka koji tiho progovara iz bujnog zelenila te predivne prirode, zelene Slovenije.

Na vrhu Hrvatske
Sinjal, 09.06.2026.
Članovi HPD Metković proteklog su vikenda organizirali uspon na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, uz odlične vremenske uvjete i još bolje raspoloženje.
Na put smo krenuli u subotu u jutarnjim satima, uz kraća stajanja u Sinju te okrjepu u Kninu uz prekrasan pogled s tvrđave. Nakon toga slijedio je makadamski put prema planinarskoj kući Brezovac, koji je dobro protresao svaku kost i tijela i automobila, ali nije pokvario dobro raspoloženje ekipe.
U kasnim poslijepodnevnim satima stigli smo do planinarske kuće Brezovac gdje je uslijedilo raspremanje, traženje mjesta za spavanje i upoznavanje s planinarskim ekipama iz Slovenije, Crikvenice i Rijeke. Klasična planinarska večer uz grah, karte, smijeh i zafrkanciju ispunila je ostatak dana.
Nedjeljno jutro počelo je vrlo rano — ustajanje u 5 sati, gdje budilica gotovo da nije ni potrebna jer je komešanje planinara koji kreću prema vrhu sasvim dovoljno za buđenje. Staza nas je najprije vodila kroz gustu bukovu šumu, laganim ali sigurnim korakom.
Posebno smo ponosni na našu najmlađu novu planinarku, trogodisnjakinju, koja je cijelim putem koračala hrabro, puna energije i dobrog raspoloženja. Korak po korak, metar po metar, polako smo napredovali izmjenjujući prekrasne pejzaže Dinare dok su nam drustvo pravili srndaci i pokoja lisica.
Na pola p**a uslijedio je kratki odmor kod planinarskog skloništa Sklonište Zlatko Prgin. Najmlađi su tu iskoristili priliku za predah, dok smo nakon kratkog odmora nastavili prema vrhu. Tu Dinara pokazuje svoju suroviju stranu — kamen, strmiji uspon i zahtjevniji teren traže dodatnu koncentraciju i oprez.
Izlazak pred sam vrh vrijedio je svakog koraka. Pogled sa Sinjala ostavlja bez daha i puca na sve strane — sjeveroistočno prema Troglavu i Konju, jugoistočno prema Perućkom jezeru, južno prema Kijevskom Kozjaku i Svilaji, a zapadno prema Promini.
Na samom vrhu upoznali smo i što znači pravi vjetar s Dinare. Snažni udari dodatno su pokazali svu snagu i surovost planine, ali ni to nije umanjilo oduševljenje zbog osvajanja najvišeg vrha Hrvatske.
Jednom posjetiti najviši vrh Hrvatske za svakog je hrvatskog planinara poseban i emotivan doživljaj, trenutak koji ostaje trajno upisan među najljepše planinarske uspomene.

Vaganski vrh i Tulove grede
08.-10.05.2026.

U organizaciji HPD Metković, članovi društva proveli su tri nezaboravna dana na Velebitu, istražujući njegove ljepote, osvajajući vrhove i uživajući u jedinstvenim krajolicima hrvatske planinske ljepotice.

Prvi dan – Dolazak i upoznavanje s Velebitom

Polazak iz Metkovića protekao je u dobrom raspoloženju i uz nezaobilazne planinarske priče. Put nas je vodio prema južnom Velebitu, uz povremena zaustavljanja za odmor i uživanje u pogledima koji su najavljivali ono što nas očekuje tijekom narednih dana.

Dolaskom na Velebit dočekali su nas svjež planinski zrak, miris borovine i tek pokoja kap kisa koja nije narusavala odlicno raspolozenje. Nakon smještaja i kraćeg odmora prvi dan je uljepsala proslava rodendana dvoje clanova. Uz pjesmu, prijateljsko nadmetanje u igrama, odlicnu spizu, tortu i jos bolje raspolozenje vecer je protekla u veselom druzenju pokazajuci da je planinarenje vise od hodanja - prilika za druzenje, stvaranje uspomena i zajednistvo.

---

Drugi dan – Uspon na Vaganski vrh

Drugi dan bio je rezerviran za glavni cilj izleta – uspon na Vaganski vrh, najviši vrh Velebita i jedan od najljepših planinarskih ciljeva u Hrvatskoj.

U ranim jutarnjim satima krenuli smo stazom koja nas je vodila kroz raznolike velebitske krajolike – od šumskih dijelova do kamenitih visoravni i otvorenih grebena. Staza je odmah na pocetku pokazala tko je glavni, bez velike price, stedeci dah i pazeci na korak polako smo se uspinjali izmjenjujuci nakupine lisca i snijega pod gojzericama. Vrijeme nas je poslužilo, a ugodna temperatura i povremeni povjetarac olakšavali su uspon.

Tijekom hodanja mogli smo uživati u prekrasnim pogledima na more, otoke i prostranstva Like. Svaki korak donosio je novu panoramu i dodatni razlog za fotografiranje i divljenje prirodi.

Dolaskom na Vaganski vrh trud i umor brzo su pali u zaborav pred velicanstvenim pogledom koji se pruzao na morsku pucinu, otoke i prostranstva velebitskog krsa.

Nakon odmora i uživanja na vrhu uslijedio je povratak prema smjestaju.

Ostatak dana je nastavio tamo gdje smo stali vecer prije. Druzenje, pjesma i smijeh do dugo u noc.

---

Treći dan – Tulove grede

Posljednji dan našeg boravka na Velebitu posjetili smo Tulove grede, jedan od najprepoznatljivijih i najfotografiranijih dijelova Velebita.

Impresivne stijene, surovi krški oblici i pogled koji se pruža prema moru i Ravnim kotarima ostavili su snažan dojam. Poseban osjećaj pružala je činjenica da se nalazimo na prostoru koji je kroz povijest bio važan prolaz između primorja i unutrašnjosti.

Iako je setnja među stijenama Tulovih greda bila je prilika za opuštenije planinarenje i fotografiranje snazno se osjetila posebna atmosfera Velebita koju ispunjavaju tisina, snaga prirode i prostrantvo dokle.pogled seze.

---

Zaključak

Trodnevni boravak na Velebitu još je jednom pokazao koliko planinarenje donosi više od samog osvajanja vrhova. Zajedništvo, boravak u prirodi, međusobna podrška i stvaranje uspomena ono su što ovakve izlete čini posebnima.

Veselimo se novim planinarskim avanturama i susretima na stazama.

HPD Metković

Bojin k*k-12.04.2026.
Prošli vikend HPD Metkovic se zaputio na Bojin k*k na 1110 m, jedan od najljepših stjenovitih krajolika u Hrvatskoj i izdvojeni dio NP Paklenica. I mogu reći – baš pogođen izbor za bijeg iz svakodnevice. Ekipa raspoložena, vrijeme idealno, a priroda… standardno velebitski moćna. Staza je odmah na početku dala do znanja da neće biti baš šetnjica – malo strmije, malo kamenito, ali ništa što dobra volja i povremeni gutljaj vode ne mogu riješiti. Kako smo dobivali na visini, otvarali su se sve ljepši vidici – kombinacija šume, stijena i daljine koja uvijek malo “resetira glavu”. Naravno, tu su i nezaobilazne fotke, jer ako nema slike – kao da nisi bio. Kako smo se približavali samom vrhu Bojin k*k, teren je postao malo zahtjevniji, tipicni krski. Više kamenja, malo penjanja rukama, više koncentracije – ali baš taj dio je mnogima i najdraži. Onaj trenutak kad više ne ideš samo nogama nego se “uključi cijelo tijelo” daje poseban gušt. Čudno kako priroda brzo uvede disciplinu-manje price, vise koncentracije, pazi se na svaki korak. Dolazak na vrh – nagrada za sav trud. Pogled puca na sve strane, onaj osjećaj tišine i prostora koji je teško opisati ako ga ne doživiš. S vrha se otvara pogled na Vaganski vrh i Sveto brdo, na otok Pag, te na čitavo Veliko Rujno. Kamene galerije koje kao da su nikle iz livada koje ih okružuju. Posebno poglavlje ovog izleta zaslužuje silazak uz sajle – trenutak kada planinarenje lagano prelazi u “avanturistički sport”, barem u našim glavama. Kako silazak napreduje, hvatanje za sajlu postaje sve čvršće, a koraci sve pažljiviji. Glavni komentar koji je odzvanjao kao jeka - Samo polako!Naravno, tu su i oni koji elegantno prolaze dionicu, kao da su to radili sto p**a – i oni drugi koji vode tihi unutarnji monolog o tome zašto nisu ostali doma. Sve u svemu, odlična kombinacija adrenalina, koncentracije i međusobnog bodrenja. Silazak uz sajle nije samo dio staze – to je iskustvo koje testira živce, ruke i povjerenje u vlastite cipele. Ali upravo taj dio na kraju bude među najzabavnijima za prepričavanje.Bojin k*k je definitivno vrijedan posjeta. Uz dobru ekipu i malo volje, garantira odličan dan u prirodi. Sad ostaje samo pitanje – gdje idemo sljedeće? 💪

HPD "Metković" želi...