Mosoraške Sikire

504. Trening 🪓

Nevistina stina -> sklonište Pakline -> nizbrdo kroz šumu Pakline -> Sokolove staje🏃🏽‍♀️🏃🏻

Marjan 32.🪓💪🍀💥

503. Trening 🪓

Dvi vitke sikire, jedno Debelo brdo 🏃🏻‍➡️🏃🏼‍♀️‍➡️⛰️

Marjan 31.🪓🏃🏽‍♀️🏃🏻

502. Trening 🪓

Krenili smo od izvora Jadra, put se polako uspinje prema KT 16 Solinskog planinarskog p**a. Korak za korakom, preko crkvice Sv. Jurja, tijelo nam odbacuje grad, a misli nam postaju jednostavnije, ostaje samo dah, ostaje kamen, ostaje ritam mosoraških sikira. Greben Mosora nije oštar onima koji ga pokušavaju pobijediti, oštar je samo onima koji ga ne slušaju, za mosoraške sikire, svaka njegova ploča vapnenca, svaki škrapa, svaka izložena litica mjesto je gdje stopalo uči povjerenju, a tvrdoća pod nogama postaje mekoća u pokretu.
KT16, K*k od Kučina i Crkva sv. Petra mjesta su gdje zastaneš ne zato što moraš, nego zato što šutnja ondje ima smisla.
Povratak preko Mravinca spušta tijelo, ali ne i iskustvo, ono se tu gradi. Staza se ponovno spušta prema izvoru Jadra, gdje nam hladna voda briše sol s kože, ali ne i tragove dana.
Nakon grubog grebena Mosora, hladnoća Jadra nije nagrada, ona nam je posljednja lekcija da snaga nije u tome koliko možeš izdržati kamen, nego koliko se znaš prepustiti vodi!

Marjan 30.🪓💪👑

501. Trening 🪓

Kad me Ola zamolio da napišem osvrt o treningu na Kozjaku prvo pitanje je bilo:
“Jesi li ti ikada čita moje objave?“ 😊
Kaže hrabri čovjek u zen maniri: “Čita sam ih 500 mogu i 501“
Pa kad tako kažeš 😊

Bijaše to lita Gospodnjeg 2026 kad na simboličnih 36 stupnjeva Ola povede trojku
(A trojke su Đuro.. šta?) iz Gornje Rupotine planinskom stazom put vrha i crkve S.Jure na Kozjaku.
Već poznata, o huda greško, staza kroz šumu bilog, crnog graba i bora odjednom postade prašumski ugođaj Konga. Na pojedinim mjestima nas je opkolilo raslinje skoro pa više i od nas starih košarkaških aseva, što uz preskakanje opožarenih stabla dade skoro pa Indiana Jones efekat trčanju.
Taman da ću lanuti koju sitih se gost sam, i materinog o „gostima“:
-mučiš
-smješkaš se
-i samo jednu Domaćicu uzmeš
A i Sikire su ovo, biće im je modus operandi krči i grabi.
I tako šutjesmo mi (kao ja) sveudilj se probijajući Rupotinskim Kongom osim Ole, on je izrekao jednu dvije… 400 metara dugu rečenicu o pilama i sličnim alatima kad nas put navede na stijenu i izađosmo na protupožarni put i blaženi sipar.
Da mi je netko rekao da ću se ovoliko radovati kotrljajućem kamenju..
No u stilu pravih domaćina Miro i Ola nas skrenuše sa p**a u lijevo do polušpilje za “rođendanske proslave“ sa nimalo zanemarivo lijepim pogledom na Klis.
Eh di je ovo bilo kad su moji žicali igraonice za rođu?!
Nakon tog kratkog intermezza krenuli smo oštro serpentinama u usjek, uzbrdno nego kako, što su pojedini iskoristili za odlepršati na najviše stijene za photo session.
Ostala čeljad nastavi do izlaska iz usjeka na položeniju stazu i kamenjar sve do Sv. Jure.
A tamo… pogled na Split od miljun dolara.
Prosuo se grad ispod nas kao tek izronjena niska bisera koju opasuje more.
Trenutak za AAAAAHH moment i idemo dalje natrag ali ovaj put preko Malih skalica do Rupotina.
Strmo po živoj stijeni, dio kojemu se najviše veseliš jer oštro je, kameno je, tehničko je, jer srića je to moj brajo koju ne možeš opisati…
Pa te onda dočeka onaj isti sipar, sad mu se manje vesliš, ali grabiš jer znaš tu je negdje i makadam.
Kao nizbrdna nagrada gdje otpustiš sve kočnice i letiš...
I kraj, osmijesi, peje i dan je ispunjen.
Hvala ekipa što ste me ugostili i prihvatili ovo ljeto, bila mi je čast dijeliti staze s vama… Do nekih slijedećih treninga guštajte u planini i odmorite… Čuj odmorite 😊😊

- Lidija J.B.