Damir Znaor - Kineziolog / Mentalni trener

Mislim da smo pogriješili u ulozi roditelja u sportu.

Već godinama radim s mladim sportašima, roditeljima i trenerima.

I stalno se ponavlja ista priča.

Roditelji ulažu ogromno vrijeme, ljubav i novac.

Ali nitko ih nije naučio kako razvijati samopouzdanje svog djeteta.

A upravo samopouzdanje često odlučuje hoće li dijete ostvariti svoj puni sportski potencijal.

Ne talent.

Ne broj treninga.

Ne medalje.

Nego ono što dijete misli o sebi kada pogriješi, izgubi ili ne ostvari rezultat koji je željelo.

Zato vjerujem da sport nije mjesto na kojem su važni samo trenutni rezultati.

Sport je mjesto na kojem se razvijaju samopouzdanje, mentalna snaga i karakter koji stvaraju vrhunske rezultate.

Posljednjih mjeseci razvijam sustav koji roditeljima daje jasan odgovor na jedno pitanje:

Kako pomoći svom djetetu da razvije samopouzdanje, mentalnu snagu i ostvari svoj puni sportski potencijal?

Iz toga je nastao Motus Mentalni Sustav.

Od rujna kreće prva mentorska grupa za roditelje sportaša.

Ne tražim velik broj roditelja.

Tražim roditelje koji žele učiti, razvijati se i postati najbolja podrška svom djetetu.

Ako se prepoznajete u ovoj priči, pratite moje objave sljedećih dana.

Vjerujem da zajedno možemo napraviti nešto što će dugoročno promijeniti način na koji gledamo roditeljstvo u sportu.

Kada ti nakon predavanja priđe Zlatko Dalić, pruži ruku i kaže:

„Damire, predavanje je bilo odlično. Samo tako nastavi, na dobrom si putu.“

Takve riječi ostanu s tobom. Ne samo zato što dolaze od izbornika, nego zato što dolaze od čovjeka koji je prošao put kojim mnogi sanjaju proći.

Na Zlatko Dalić Kampu 2026. u Livnu imao sam priliku održati predavanje na temu „Greške roditelja u sportu“.

Posebno me razveselilo što su nakon predavanja svoje dojmove podijelili i brojni treneri koje iznimno cijenim:
Igor Štimac, Joško Jeličić, Robert Jarni, Ante Miše, Dragan Skokić, Krunoslav Rendulić, Miroslav Bićanić, Krešimir Režić, Goran Granić, Bernard Mladinović, Darko Jozinović, moj novostečeni prijatelj Ivica Vrgoč te drugi domaći i strani treneri.

No, ono što mi je možda ostavilo i najveći dojam bili su roditelji.

Nakon predavanja mnogi su prišli, postavljali pitanja, tražili savjet i željeli razgovarati.

To mi je još jednom potvrdilo koliko je roditeljima potrebna podrška i koliko je važno otvoreno govoriti o njihovoj ulozi u sportskom razvoju djece.

Vjerujem da sport može biti mjesto na kojem se djecu ne promatra kao objekte rezultata, nego kao djecu koja se razvijaju i na sportskoj i na životnoj razini, kao zdravije, snažnije i zrelije ljude.

Upravo zato želim nastaviti razvijati ovu priču.

Hvala Livnu na gostoprimstvu, hvala organizatorima na povjerenju i hvala svima koji vjeruju u ovu misiju.

A ovo je tek početak.

Uskoro predstavljam novi projekt na kojem već dugo radim: "Mentorski program za roditelje".

Veselim se svemu što dolazi.

Razumni ljudi prilagođavaju se svijetu.

Nerazumni ga pokušavaju promijeniti.

I upravo zato sav napredak čovječanstva ovisi o onima koji su bili dovoljno "nerazumni" da ne prihvate kako stvari moraju ostati takve kakve jesu.

Danas želim pričati o hrabrosti.

Ne onoj iz filmova.

Ne onoj s bojnog polja.

Nego o tihoj hrabrosti da budeš svoj.

Počinjem od sebe.

Kad god želim napraviti nešto novo, kreativno ili drugačije, uhvatim se kako tražim mišljenje ljudi koje volim.

Ponekad ne zato što tražim savjet.

Nego zato što tražim dopuštenje.

Koliko nas to radi?

Koliko djece odrasta čekajući da im netko kaže da smiju biti ono što jesu?

Sport me naučio jednoj zanimljivoj stvari.

Pitaj sportaša bi li radije pobijedio bez truda ili izgubio nakon što je dao sve od sebe.

Većina će odabrati ovo drugo.

Jer postoji nešto plemenito u tome da znaš da si dao cijelog sebe.

Ne samo na terenu.

Nego i u životu.

Mislim da najveći broj ljudi ne živi ispod svojih mogućnosti zato što nemaju talent.

Žive ispod svojih mogućnosti zato što nisu dobili dopuštenje.

Dopuštenje roditelja.

Partnera.

Prijatelja.

Okoline.

Dopuštenje da pokušaju.

Dopuštenje da pogriješe.

Dopuštenje da budu drugačiji.

A istina je potpuno drugačija.

Nitko ti ne može dati ono što je od početka tvoje.

Zato nemoj tražiti dopuštenje da poletiš.

Krila su tvoja.

To ne znači da trebaš odbaciti savjete.

Ne znači da trebaš misliti da si uvijek u pravu.

Ne znači da će kritike prestati.

Ali znači da odgovornost za smjer vlastitog života ne možeš predati nikome.

Da se razumijemo...

Autentičnost nije ružičasta kosa.

Nisu tetovaže.

Nije potreba da budeš drugačiji pod svaku cijenu.

Za mene autentičnost znači nešto puno jednostavnije.

To je trenutak kada prestaneš živjeti tuđi život.

Kada poslušaš ono najdublje u sebi.

I odlučiš Bogom dane talente staviti u službu drugih ljudi.

Zato bih uvijek radije izgubio kao svoj...

nego pobijedio kao netko drugi.

Jer postoji jedan paradoks koji me sve više prati.

Možeš ne ostvariti svoj cilj, a ipak uspjeti.

Ako si putem ostao vjeran sebi.

A možeš ostvariti sve što si zamislio...

i ipak izgubiti.

Ako si usput izgubio vlastitu dušu.

Prije nekoliko dana jedan moj poznanik ispričao mi je priču koju je čuo od svog prijatelja.

"Moj mali ima 7 godina i igra nogomet.

Prosječan je. Nekad igra, nekad sjedi na klupi.

Kao i svaki roditelj, uvijek sam ga pokušavao usmjeriti. Nakon utakmica govorio sam mu što je bilo dobro, ali još više što treba popraviti. Mislio sam da mu tako pomažem.

Jednoga dana odigrao je lošu utakmicu.

Na putu kući ponovno sam mu govorio što nije bilo dobro i kako može biti bolji.

Nije ništa odgovorio.

Bio je samo tužan.

Kada smo došli kući, otišao je u svoju sobu i uključio svoju omiljenu igricu.

Tada sam shvatio da više ne znam kako pomoći vlastitom djetetu.

Nekoliko dana kasnije pročitao sam članak Damira Znaora na Dalmatinskom portalu.

U njemu je pisalo:

'Nemojte svom djetetu nakon utakmice govoriti što je bilo loše. Samo mu recite da vam ga je bilo prekrasno gledati i da ste uživali.'

Pomislio sam...

'Ma nema šanse da je to dovoljno.'

Ali ipak sam odlučio pokušati.

Došao sam do svog sina i rekao mu upravo te riječi.

'Bilo mi te je prekrasno gledati. Uživao sam biti tamo s tobom.'

Pogledao me...

Istim pogledom kojim me gledao kada je prvi put prohodao.

Prišao mi je.

Zagrlio me.

I samo rekao:

'Hvala ti, tata.'"

Evo zašto vam danas predstavljam nešto na čemu radim godinama.

MOTUS MENTALNI SUSTAV

Mentalni trening nije samo motivacija.

Nije samo vizualizacija.

Nije samo disanje prije utakmice.

I nije rezerviran samo za sportaše koji imaju problem.

Mentalni trening je puno više od toga.

To je sustav koji gradi samopouzdanje.

To je sustav koji razvija mentalnu snagu.

To je sustav koji pomaže sportašu ostvariti vrhunski rezultat.

Motus Mentalni Sustav je sustav sportske psihologije nastao kroz godine rada sa sportašima, roditeljima i trenerima.

Njegova tri stupa su:

🟢 Samopouzdanje
Vjerovati u sebe čak i kada pogriješiš.

🟡 Mentalna snaga
Znati nositi pritisak, emocije, pogreške i izazove.

🟠 Vrhunski rezultat
Jer najbolji rezultati najčešće dolaze kao posljedica zdravog razvoja.

Ne gradimo samo bolje sportaše.

Gradimo ljude koji imaju samopouzdanje, mentalnu snagu i sposobnost ostvariti vrhunske rezultate.

Motus Mentalni Sustav razvija se unutar Motus Natura centra – mjesta gdje zdrav razvoj čovjeka postaje temelj vrhunskog sportskog rezultata.

Ovo nije još jedan program mentalnog treninga.

Ovo je početak jednog sustava.

Dobro došli u Motus Mentalni Sustav.

🏅 Samopouzdanje nije nešto s čime se rodiš. Ono se gradi.

Prošli tjedan sam imao čast održati predavanje i radionicu o samopouzdanju i mentalnoj otpornosti za sportaše Hrvatski deflimpijski odbor u sklopu Sportskog kampa jednakih prilika.

Razgovarali smo o tome na čemu gradimo svoje samopouzdanje i zašto rezultat može biti potvrda našeg rada, ali nikada ne smije biti izvor naše vrijednosti.

Hvala na povjerenju, otvorenosti i odličnom sudjelovanju. Bilo mi je zadovoljstvo biti dio vašeg p**a.

Broj jedan rak rana u dječjem sportu: nerealna očekivanja

Najveći izvor pritiska u dječjem sportu nisu treninzi.

Nisu natjecanja.

Nisu ni protivnici.

Najveći izvor pritiska su nerealna očekivanja.

Prije nekoliko dana, nakon jednog predavanja o mentalnom zdravlju u sportu, prišao mi je jedan mladi sportaš.

Nedavno je, kao junior, promijenio klub.

U bivšem klubu bio je jedan od važnijih igrača. Imao je status, osjećao je povjerenje trenera i prihvaćenost suigrača.

U novom klubu sve je bilo drugačije.

Nije imao isti status.

Suigrači ga nisu doživljavali.

Trener mu nije davao posebnu pažnju.

Počeo je osjećati paniku, pritisak i strah da nešto nije u redu s njim.

Na kraju me pitao:

"Kako da riješim ovaj osjećaj?"

Odgovorio sam mu pitanjem.

"Želiš li uspjeti u sportu ili očekuješ da ćeš uspjeti?"

Bez razmišljanja rekao je:

"Očekujem."

Rekao sam mu:

"E upravo je to izvor tvog pritiska."

Očekivati da ćeš uspjeti u sportu nije realno očekivanje.

Zašto?

Zato što uspjeh nikada ne ovisi samo o tebi.

Ovisi o konkurenciji, trenerima, ozljedama, prilikama, vremenu, okolnostima i mnogim drugim stvarima koje ne možeš kontrolirati.

Nije pošteno prema sebi očekivati nešto nad čime nemaš potpunu kontrolu.

Zdravo očekivanje glasi drugačije.

Očekujem da ću dati sve od sebe da uspijem.

To je nešto za što možeš preuzeti odgovornost.

Jer kada očekuješ sam uspjeh, svako odstupanje od zamišljenog p**a postaje prijetnja.

Klupa.

Lošija utakmica.

Ozljeda.

Nova konkurencija.

Sve počinje stvarati stres, pritisak i strah da se tvoje očekivanje neće ostvariti.

A problem je što je takvo očekivanje od samog početka osuđeno na razočaranje jer nije u potpunosti pod tvojom kontrolom.

Vidio sam kako mu se lice promijenilo.

Odjednom mu je postalo jasno da problem nije novi klub.

Nije bio ni trener.

Najveći teret nosio je u vlastitim očekivanjima.

Kada je to shvatio, doslovno je odahnuo.

Jer je napokon skinuo sa svojih leđa teret koji nikada nije ni mogao nositi.

I upravo je to problem koji svakodnevno vidim u dječjem sportu.

Trener djece očekuje da njegova ekipa pobijedi utakmicu.

Je li to realno očekivanje?

Nije.

Jer pobjeda ne ovisi samo o njegovoj ekipi. Ovisi i o kvaliteti protivnika, njihovom danu, suđenju i brojnim okolnostima koje nitko ne može kontrolirati.

Što je onda zdravo očekivanje?

Da će njegova djeca dati svoj maksimum.

Da će igrati hrabro.

Da će se boriti.

Da će primijeniti ono što su učili na treningu.

Da će se truditi pobijediti.

Isto vrijedi i za roditelja.

Roditelj koji očekuje da će njegovo dijete uvijek biti najbolje stavlja djetetu teret koji ono ne može nositi.

Nitko ne može kontrolirati hoće li uvijek biti najbolji.

Ali može kontrolirati koliko će trenirati, učiti, razvijati se i koliko će biti ustrajan.

Isto vrijedi i za dijete.

Ne treba očekivati da će uspjeti.

Treba očekivati da će se truditi uspjeti.

Na kraju, razlika je vrlo jednostavna.

Nerealna očekivanja uvijek su usmjerena na krajnji rezultat.

Na pobjedu.

Na medalju.

Na selekciju.

Na profesionalni ugovor.

Na peticu u školi.

Na nešto što nikada nije u potpunosti pod našom kontrolom.

Zdrava očekivanja uvijek su usmjerena na proces.

Na trud.

Na disciplinu.

Na fokus.

Na marljivost.

Na učenje.

Na odgovornost.

Na svakodnevni razvoj.

Jer upravo su to stvari koje možemo birati svaki dan.

Nerealna očekivanja opterećuju.

Zdrava očekivanja oslobađaju.

A sada zastanite na trenutak i zapitajte se:

Koliko pritiska u vašem životu zapravo dolazi iz nerealnih očekivanja?

Možda ne osjećate pritisak zbog onoga što vam se događa.

Možda ga osjećate zbog onoga što od sebe, svog djeteta ili svojih sportaša očekujete.

Treba li djeci do 11. ili 12. godine uopće kapetanska traka?

Znam da će se mnogi odmah usprotiviti ovoj ideji, ali mislim da vrijedi razmisliti.

Ne zato što djeca ne mogu biti odgovorna.

Nego zato što djeca još uvijek uče što znači vrijediti.

Odrasli često gledaju kapetansku traku kao simbol odgovornosti.

Djeca je vrlo često doživljavaju kao simbol vrijednosti.

U njihovim očima poruka lako postane:

"Kapetan je najbolji."

"Trener njemu najviše vjeruje."

"On vrijedi više od nas."

Iako to trener nikada nije želio poručiti.

Problem nije u traci.

Problem je u značenju koje dijete toj traci daje.

Ako jedno dijete rano dobije poseban status, postoji rizik da svoju vrijednost počne vezati uz tu ulogu.

A druga djeca mogu početi vjerovati da vrijede manje.

Sport bi trebao učiti djecu odgovornosti, ali ne kroz stvaranje hijerarhije vrijednosti.

Zato mi se više sviđa drugačiji pristup.

Umjesto jednog stalnog kapetana...

..zašto ne bismo imali rotirajuće odgovornosti?

Danas jedno dijete vodi zagrijavanje.

Drugo skuplja ekipu.

Treće razgovara sa sucem.

Četvrto pomaže mlađima.

Peto nosi opremu.

Tako svako dijete dobiva priliku biti odgovorno.

Svako dijete uči voditi.

Svako dijete osjeti povjerenje.

Jer cilj nije stvoriti jednog vođu.

Cilj je razviti djecu koja će jednog dana znati preuzeti odgovornost, surađivati i voditi kada za to dođe vrijeme.

Možda je pravo pitanje:

Treba li sport u toj dobi birati jednog vođu ili stvarati okruženje u kojem svako dijete uči voditi?

KAKO IZGLEDA STABILNO SAMOPOUZDANJE?

Većina roditelja želi da njihovo dijete, bez obzira na pobjede, poraze ili pogreške, zadrži stabilan osjećaj samopouzdanja.

Ali što to zapravo znači?

Je li samopouzdanje kada dijete vjeruje da će uvijek pobijediti?

Kada ga kritika trenera ne pogodi?

Kada nakon poraza ne izgubi vjeru u sebe?

Stabilno samopouzdanje nije uvjerenje da će uvijek uspjeti.

Stabilno samopouzdanje znači da jedna pogreška, jedna loša utakmica ili jedna kritika ne određuju kako dijete doživljava sebe.

Nažalost, danas mnoga djeca svoje samopouzdanje grade na stvarima koje ne mogu kontrolirati.

Na minutaži.

Na rezultatima.

Na mišljenju trenera.

Na pohvalama.

I zato ono postaje krhko.

Jedna kritika ga poljulja.

Jedna loša utakmica ga sruši.

Zbog toga sam napravio webinar **"Kako izgraditi sportsko samopouzdanje kod djeteta"**.

Na njemu roditeljima pokazujem kako se dugoročno gradi zdravo sportsko samopouzdanje kroz četiri ključna stupa:

🔹 Psihološki profil djeteta

🔹 Interni sustav ocjenjivanja

🔹 Strukturu osobne vrijednosti

🔹 Strukturu samopouzdanja

Ali ono što mi najviše govori da ovaj webinar ima smisla nisu moje riječi.

To su poruke roditelja nakon što ga pogledaju.

💬 "Prvi put sam mirno gledala utakmicu."

💬 "Shvatio sam da sam godinama postavljao pogrešna pitanja."

💬 "Skinuo si mi nevidljivi teret koji sam godinama nosio kao roditelj."

💬 "Sada razumijem zašto moje dijete reagira baš tako i znam kako mu pomoći."

💬 "Promijenio sam način na koji razgovaram s djetetom nakon treninga."

💬 "Ovo bi trebao pogledati svaki roditelj mladog sportaša."

Takve poruke potvrđuju da se promjena ne događa samo kod djece.

Prvo se dogodi kod roditelja.

A kada roditelj promijeni način na koji razumije sport, mijenja se i način na koji dijete doživljava sebe.

Jer cilj nije odgojiti dijete koje će uvijek pobjeđivati.

Cilj je odgojiti dijete koje će vjerovati u sebe i kada ne pobijedi.

Ako ste roditelj mladog sportaša i želite svom djetetu pomoći izgraditi zdravo i stabilno sportsko samopouzdanje, vjerujem da će vam ovaj webinar biti vrijedan.

🎥 Webinar možete pogledati kada god vam odgovara jer vam nakon kupnje stiže izravno na vaš e-mail.

👉 https://sendfox.com/lp/1y7l9w

Što sam naučio nakon 12 godina rada sa sportašima?

Kad sam počinjao, mislio sam da će većina sportaša trebati pomoć oko fokusa, pritiska ili samopouzdanja.

Danas mislim potpuno drugačije.

Najveći problem većine sportaša nije nedostatak samopouzdanja.

Problem je što svoj osjećaj sportske vrijednosti i samopouzdanja grade na stvarima koje ne mogu kontrolirati.

Na rezultatu.

Na statusu u momčadi.

Na minutaži.

Na selekciji.

Na talentu.

Na mišljenju trenera.

Na mišljenju roditelja.

Na usporedbi s drugima.

Dok sve to ide u njihovu korist, osjećaju se dobro.

Ali što se dogodi kada dođe loša forma?

Kada izgube mjesto u momčadi?

Kada ih trener kritizira?

Kada pogriješe u važnoj utakmici?

Odjednom ne izgube samo vjeru u svoje sposobnosti.

Počinju sumnjati u svoju vrijednost kao sportaša.

I upravo tu počinje najveća borba.

Tijekom godina rada shvatio sam da većina sportaša ne razlikuje dvije stvari.

Sportsku vrijednost i samopouzdanje.

Sportska vrijednost odgovara na pitanje:

"Zašto vrijedim kao sportaš?"

Za mene odgovor nije:

Zato što sam najtalentiraniji.

Zato što sam prvi strijelac.

Zato što igram prvu postavu.

Zato što imam veliki status.

Vrijedim kao sportaš zato što živim sportske vrijednosti.

Jer sam odgovoran.

Jer sam discipliniran.

Jer sam uporan.

Jer učim iz pogrešaka.

Jer poštujem suigrače.

Jer svakoga dana nastojim biti bolji nego jučer.

To je moja sportska vrijednost.

I nju mi nitko ne može oduzeti.

Samopouzdanje odgovara na drugo pitanje:

"Vjerujem li da mogu?"

Samopouzdanje treba izvirati iz povjerenja u vlastite sposobnosti.

Ali da bi bilo stabilno, mora biti oslonjeno na zdrav osjećaj sportske vrijednosti.

Jer ako svoju sportsku vrijednost gradim na statusu, a samopouzdanje na pohvalama i odlukama drugih ljudi, tada sam obje stvari prepustio u tuđe ruke.

Tada trener, rezultat ili jedna loša utakmica upravljaju načinom na koji vidim sebe.

To nije problem mentalne snage.

To je problem izvora.

Zato moj rad ne počinje tehnikama koncentracije ili vizualizacije.

Počinje vraćanjem moći sportašu.

Da shvati kako njegov osjećaj sportske vrijednosti ne mora određivati trener.

Da njegovo samopouzdanje ne mora ovisiti o posljednjoj utakmici.

Da ponovno postane vlasnik onoga što osjeća o sebi.

Tek tada zajedno gradimo ono što volim nazvati mentalnim oklopom.

Ne oklop koji skriva emocije.

Nego unutarnju stabilnost koju neće lako probiti loša forma, kritika trenera, nedostatak podrške suigrača ili jedan poraz.

Jer sport će uvijek donositi uspone i padove.

Ali sportaš ne mora padati zajedno s njima.

To je ono što posljednjih 12 godina pokušavam graditi kroz MOTUS Mentalni Sustav.

Ne sportaša koji će uvijek pobjeđivati.

Nego čovjeka koji zna da njegova sportska vrijednost proizlazi iz vrijednosti koje živi, a da njegovo samopouzdanje proizlazi iz povjerenja u sposobnosti koje svakodnevno razvija.

Kada sportaš vrati izvor sportske vrijednosti i samopouzdanja u svoje ruke, tada mu više nitko ne može tako lako upravljati životom.

Ako ste roditelj mladog sportaša i želite pomoći svom djetetu izgraditi takve temelje, nudim individualne konzultacije za roditelje.

Sa sportašima od 12 godina nadalje provodim individualni mentalni trening kroz MOTUS Mentalni Sustav.

Dostupni su i:

📘 Webinar "Sportsko samopouzdanje"
Prijava: https://sendfox.com/lp/1y7l9w

📖 Besplatan PDF priručnik "10 najčešćih grešaka roditelja u sportu i kako ih ispraviti"
Preuzimanje: https://sendfox.com/lp/3zq85x