Dizački klub Metalac

oosnovanog kluba. Izabran je upravni odbor kluba u sastavu: Tomislav Hrkač, predsjednik, Pavle Veldin, potpredsjednik, Volođa Ivasovič, tajnik, Toni Markovič, blagajnik, Mladen Lastič, liječnik, Marijan Kraljevič, stručni referent, Petar Šoban, član uprave. Dizački klub Metalac ima zaista bogatu povijest. Započet ćemo sa dalekom 1929. Jugoslavija 1929. godine. Zemljom vlada strahovlada šestojanuarske diktature. Sve što je napredno našlo se pod udarom kraljevske vlasti. Kulturno-prosvjetna društva, napredni sindikati i sportske organizacije. Nekoliko godina ranije formiran Blok radničkih sportskih klubova zabranjen je kao i većina klubova učlanjena u njemu. Vladajući krugovi sve više razraduju tezu o takozvanom »neutralnom sportu«. No, grupa naprednih radnika na čijem se čelu nalaze Ivan Korošec, Branimir Resimić i Ivan Slugić, kojima se ubrzo pridružuju Vlado Mutak, braća Hadelan, Ivan Lešnik, Mijo Polančec i drugi, priprema stvaranje novog radničkog sportskog društva. Okupljajući oko sebe metalske radnike, oni prikupljaju materija/na sredstva, najnužnije rekvizite, od grafičkog sportskog društva »Grafičar« dobivaju igralište za prve treninge, i pripremaju formiranje društva. Sve se to dogada u proljeće 1929. godine, da bi 15. lipnja iste godine bio održan sastanak koji je prozvan Osnivačkom skupštinom. Osnivačku skupštinu predstavljalo je 18 članova. Godinu dana kasnije klub broji 70 aktivnih članova. Mnogima, pa i nekinn preživjelim osnivačima »Metalca« činilo se nevjerojatno da bi se radnički sportski klub, koji su osnovali napredni metalski radnici, mogao osnovati u to vrijeme. To svoje mišljenje grupa vrijednih amaterskih radnika, objavljujući jednu malu prigodnu ediciju 1950. godine, izrazila je slijedećim riječima: »Međutim, sasvim je nevjerojatno da se u ono vrijeme, gotovo neposredno na¬kon proglašenja diktature 6. siječnja, legalno osniva jedno ovakovo radničko sportsko društvo«. Pisali su oni to tada po sjećanjima, jer je policija prilikom zabrane uništila arhiv društva kao i sav materijal. Danas, kad proslavljamo 50. godišnjicu stvaranja »Metalca«, zahvaljujući naknadnim istraživanjima, možemo uvidom u arhiv Radničke komore u Zagrebu indirektno rekonstruirati stvaranje društva. U skladu s tadašnjim političkim i društvenim kretanjima u našoj zemlji, tako i u Zagrebu, Blok radničkih sportskih klubova djelovao je s promjenljivim rezul¬tatima i uspjesima sve do šestojanuarske diktature. Tada dolazi do zabrane aktivnosti svih režimu iole nepoćudnih društava i organizacija, pa i sportskih. Osim toga, aktivnost radničkog športskog pokreta u zemlji bila je vezana sa stanjem u Komunističkoj partiji i Savezu komunističke omladine Jugoslavije. Tako se tridesetih godina uglavnom nalazimo u fazi relativno slabije, ili gotovo nikakve aktivnosti radničkih klubova. U to vrijeme, 1929. godine, ostvareno je radničko športsko društvo koje će ubuduće odigrati značajnu ulogu u konsolidaciji radničkog sportskog pokreta u Zagrebu, a i ne samo u njemu. To je športsko društvo zagrebačkih radnika »Metalac«. Sudbonosni dani

Najsudbonosnije dane u povijesti našeg naroda i svog društva, okupaciju naše zemlje 1941. godine, »Metalac« je dočekao kao već zabranjeno športsko društvo. U siječnju 1941, naime, odlukom banskih vlasti, a nakon pokušaja tzv. »Hrvatske sportske sloge«, da se neka športska društva spoje, što je objektivno značilo njihovo ukidanje, »Metalac« je kao i većina radničko-sportskih društava prestao djelovati — bio je zabranjen! Bilo je doduše nekih pokušaja da se »Metalcu« dopusti daljnja egzistencija, pod uvjetom da promijeni svoju političko-klasnu orijentaciju, što je medutim od tadašnje uprave kategorički odbijeno.
»Metalac« je prestao djelovati na športskom polju. No, u »Metalcu« je mnogo prije, zapravo još od njegovog formiranja 1929. godine, posijano sjeme koje je upravo u najsudbonosnijim trenucima počelo davati svoje najvrednije plodove. Rad Partije i SKOJ-a ostavio je duboke tragove u cjelokupnom članstvu rad¬ničko-sportskog društva »Metalac«. Kada je 1941. godine Komunistička partija Jugoslavije pozvala svoje članstvo i članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije i sve patriote naše zemlje u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, u prvim redovima te borbe našlo se nekoliko desetaka članova zagrebačkog »Metalca«. U Narodnooslobodilačkom pokretu, prema na žalost još nepotpunim podacima, sudjelovalo je oko 200 članova i članica »Metalca«. Medu njima bilo je i takvih pojedinaca kao što su Marko Orešković, Rade Končar, Joža Vlahović, Ivica Lovinčić, Petar Biškup-Veno, Edo Leskovar, Silvio Pelcl, Adalbert Halužan, Marijan Čavić, Josip Hadelan, Franjo Bobinac, Milivoj Vračarić, Milan Kamenski, Ivan Šikić, Dragica Končar, Mijo Polančec, Franjo Hadelan, Božo Končar, Stjepan Šostar, Jovan Žeravljev, Paško Paić, Josip Petri, Leo Diamant, Branko Malešević, Vlado Cerin, August Tomac, Ervin Kalvić, Stjepan Škrnjug, Koloman Ba¬šek, Adolf Pondeljak, Valter Andriani, Ladislav Kazić, Stjepan Kahlina, Teodor Katić, Stjepan Stabek, Vilim Rožić, Albert F**s, Viktor Poje, Slavko Biškupec, koji su na raznim poprištima naše revolucije-ugradili svoje živote u temelje tadašnje socijalističke samoupravne domovine. Kada u ovom trenutku bacimo pogled unatrag, a posebno na tokove razvitka naše revolucije, vidjet ćemo da nema gotovo ni jedne forme njezine aktivnosti a da u njoj nije sudjelovao po neki od članova »Metalca«. Tako, na primjer, Rade Končar, sekretar Centralnog komiteta KP Hrvatske, Joža Vlahović, legendarni sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku; Ivica Lovinčić jedan od naj¬aktivnijih ilegalaca, Petar Biškup-Veno istaknuti junak i komandant partizanskih jedinica od čete do divizije, Dragica Končar aktivni partijski radnik u Zagrebu; Silvio Pelcl komandant jedne od prvih partizanskih jedinica u zagrebačkoj okolici. Radničko športsko društvo

U poslijeratnom razdoblju »Metalac« je bio sportsko društvo, a tom nazivu dodan je i pridjev radnički na godišnjoj skupštini održanoj 18. ožujka 1969. godine, kad se slavila četrdeseta obljetnica postojanja. Ni nakon četiri desetljeća postojanja neke se stvari nisu bitno promijenile u Društvu koje je i dalje muku mučilo sa sredstvima, pa se s pravom, za većinu klubova, može reći da su bili i ostali vječni podstanari koji ni danas ne¬maju svojih dvorana i igrališta. Nije bilo većih izmjena ni u broju članstva ni klubova, jer se umjesto onih koji su prestali raditi, zbog različitih razloga, formirani novi klubovi koji su nailazili na stare poteškoće. Kao ilustracija, ili usporedba razdoblja koje je prošlo s današnjim vrernenom, treba reči da je »Metalac« 1969. godine imao deset klubova i šesto aktivnih športaša koje je vježbalo 12 profesionalnih trenera. Maks

Dizanje utega ima svoju povijest
i u Hrvatskoj. Prvi čovjek koji se u Hrvatskoj počeo intenzivnije baviti dizanjem utega bio je jedan od prvih hrvatskih hrvača i osnivač teškoatletskog kluba "Atlas" Maks Leidinger: „Osim gimnastike i vježbi na spravarna, u sokolske vježbe spadalo je i dizanje utega. Za dizanje utega bilo je kod vježbača manje interesa. no ja sam se baš tome posvetio... U Sokolu sam vježbao do 1901. godine kada sam otišao u Brno... U svim većim gradovima Austro-Ugarske, u Beču, Pragu, Brnu, Grazu, bila je teška atletika u ono doba već na visini. Wilhelm TUrk u Beču dizao je 140 kila. Bečki hrvači, kao npr. Hackenschmidt, bili su pravi fenomeni i pedne od ljudi... poljski student Zbiško Ciganijević imao je biceps 50 centimetara... Vratio sam se 1904. godine i nastavio vježbati u Sokolu... lz svog džepa sam nabavio 4 žonglir bombe, svaka je imala 12 i pol kg, jednu osovinu s bučicama od 54 kg, jednu običnu bučicu od 38 kg i jednu osovinu s kotačima. To je 5 kotača na svakoj strani, svega 10 kotača, koji su zajedno s osovinom teški 128 kg... Objeručke sam najviše dizao 110 kg." (Senečić. 1961). Teškoatletski klub "Atlas" počeo je djelovati 1905. godine sa 18 aktivnih članova i djelovao je do početka prvog svjetskog rata. Relativno je malo podataka u ovom trenutku o djelovanju tog kluba, kao i o radu i djelovanju Maksa Leidingera, vjerojatno prvog hrvatskog bodybuildera. Sačuvano je tek nekoliko njegovih fotografija. Poznato je da je klub održao nekoliko javnih nastupa. Posebno su zapažene bile dvije priredbe o kojima postoje i novinski članci: 19. svibnja 1907. godine u Maksimiru i u lipnju 1908. godine na prostoru iza zgrade Hrvatskog sokola u Zagreb.