Što ako ipak - poslovne edukacije i coaching

Držati predavanje velikoj grupi sudionika svakako je stresno, čak i nama čiji posao uključuje govorenje pred ljudima. Ovaj tjedan pomaknula sam svoju granicu na 150 🥳

Zanimljivo je da je tema predavanja bila nošenje sa stresom, dok sam se istovremeno i sama nosila sa stresom tako velikog auditorija. Nešto što bismo u transakcijskoj analizi nazvali paralelnim procesom...😉

Jedan mali, ali zanimljiv detalj iz priče o stresu jest činjenica da, kao i naši daleki rođaci sisavci, imamo sposobnost “izbaciti” dio stresa iz tijela. Ponekad se to događa spontano pod navalom hormona pa izgleda kao trešnja ili lagana drhtavica, ali to možemo raditi i svjesno.

Baš kao što to radi pas kada se želi regulirati i vratiti u svoje “okej” stanje — protrese tijelo, istrese napetost i mirno nastavi dalje.

Zato, za sve koji se ne srame svog sisavačkog podrijetla, mali prijedlog za ovaj tjedan: protresite tijelo češće. Ne nužno usred parka, kao psi, već negdje gdje se osjećate sigurno 🤗

Ima završetaka i završetaka kada je o coachingu riječ.
Neki klijenti jednostavno prestanu dolaziti.
Ponekad zato što zapravo nisu bili potpuno investirani pa im nešto drugo privuče pažnju. Ponekad zato što se tijekom coachingu otvori prozor u dio realnosti upravo onoga što im stoji na putu, no tada shvate da još nisu spremni proći kroz tu prepreku. Prepreke mogu djelovati na zanimljiv način...i unatoč svom nazivu ulijevaju i svojevrsnu sigurnost.
Nekad se dogodi i da im se nešto na sesiji nije svidjelo pa zaključe da coaching nije za njih, bez da otvore taj osjećaj i istraže ga u odnosu.

A postoje i drugačiji završeci.

Oni dolaze kada se ostvari cilj zbog kojeg je coaching i započeo. Takvi završeci u sebi nose dvije važne stvari. Prva je jasnoća — i kod klijenta i kod coacha — o tome što je postignuto. I često jedno malo slavlje tog postignuća, neki zajednički ritual.
Druga je osjećaj zahvalnosti, pa čak i ganutosti, jer je jasno da se zajednički put završava, a povjerenje, otvorenost i podrška koji su se tijekom tog p**a razvili ostaju kao resurs.

Takav jedan završetak dogodio se nedavno. Klijentica i ja smo ga od srca proslavile!

Premda je stilistička razlika tek u veličini prvog slova, krije se tu mnogo više.

Žrtve s malim slovom ž su ljudi kojima se u nekom trenutku života dogodila velika nesreća: nagli gubitak, teška bolest, rat, potres, poplava ili neka druga okolnost na koju nisu mogli utjecati. Oni su žrtve okolnosti. Takvim ljudima potrebna je pomoć i podrška, i za njih se često prikupljaju sredstva ili donira roba kako bi barem djelomično vratili osjećaj kontrole nad svojim životom – onoliko koliko je itko od nas uopće ima.

Međutim, Žrtve (veliko slovo!) ne određuje samo ono što im se dogodilo, iako je njihova priča možda tako započela. Ono što ih razlikuje jest da s vremenom počnu graditi svoj identitet oko gubitka ili boli. Gubitak postaje središnja točka kroz koju tumače svijet i odnose. Stalno nas podsjećaju na ono što su izgubili, a njihov narativ nerijetko kod drugih budi osjećaj krivnje, srama ili duga.
Žrtve s velikim Ž često žive s uvjerenjem da im je netko nešto dužan: istovremeno, što god se učini, najčešće nije dovoljno. Njihova bol ne ostaje samo osobno iskustvo, nego postaje okvir kroz koji se uređuju odnosi s okolinom. u tom okviru Žrtva intenzivno nastoji zadržati svoj identitet, a u najtežim slučajevima poseže za ucjenom, zastrašivanjem i progonom.

Ipak, važno je reći i ovo: ponekad je ono što izvana izgleda kao identitet Žrtve, zapravo nerazriješena bol. Neke se traume nikada nisu do kraja preradile. Neki gubici nikada nisu dobili svoje mjesto u unutarnjem životu. A takva bol zna biti glasna, ponavljajuća i zahtjevna – ne zato što je netko zlonamjeran, nego zato što jos uvijek nosi teret koji nije uspio “odložiti”.

S druge strane, mnoge žrtve s malim ž, kada prođe najranjivija faza i kada se okolnosti barem donekle stabiliziraju, nastave živjeti mirno i dostojanstveno. Ne poriču ono što im se dogodilo, ali to više ne postaje središnja os oko koje se sve vrti. Oni ne nose bolni događaj kao broš na reveru.

Razlika se, možda, s vremenom počne očitovati ne u samom događaju, nego u načinu na koji bol nastavlja živjeti u osobi – i u njenim odnosima sa sobom i drugima.

Kad je subota radna, onda se ponedjeljak čini (barem!) kao utorak 😉
No kad je rad zanimljiv, inspirativan i opušten tada isti taj rad oplemenjuje. I premda dajemo, istovremeno puno i dobijamo.
E, bila je to jedna od takvih subota 🤩

U djetinjstvu su nas često učili da nije pristojno biti znatiželjan. A tu je i ona poznata izreka: znatiželja je ubila mačku. Nisam sigurna što biva s mačkom, ali sam prilično sigurna da se bez znatiželje naša unutrašnja iskra lagano gasi.

Znatiželja je znati-želja! Volja za znanjem, razumijevanjem, igrom, prihvaćanjem, fleksibilnošću i razvojem. Ona nas pomiče, povezuje i širi. Ona nas iznova i iznova otvara životu. Nije slučajno što naša narodna poslovica kaže: tko pita, ne skita.

Zato vam u 2026. želim puno znatiželje — i njene posljedice kao što su znanje, vještina, uvid, otkrivanje... A ako vam se ponekad učini da znatiželja nosi rizik, sjetite se: niste mačka 😉

Daleko od toga da je odgoj u sedamdesetima bio "med i mlijeko" no imao je brojne zdrave postavke kojih u današnje doba nedostaje. O njima govori ovaj video s čijim uvidima se uglavnom slažem... Pa koga zanima nek baci oko 😉

Psychology of People Who Grew Up in the 1970s Psychology of People Who Grew Up In The 1970sExplore the unique psychology of people who grew up in the 70s, uncovering how childhood experiences shaped thei...