30/10/2019
REKREATIVEC in TEKMA, Robert Hönn
Par dni nazaj je Ljubljano, najlepše mesto na svetu, doletel MARATON.
Rad imam vibro, ki se ob taki prireditvi zgodi v mestu, četudi sem v nedeljo pobegnil iz njega v naravo. In ob namakanju v ledeno vodo, sem razmišljal o potrebi MERITI svoje dosežke.
Zakaj že?
Profesionalci od svojih rezultatov živijo.
Na kocko postavljajo zdravje, da bodo morda preživeli sebe in družino.
Smiselno?
Ne vem. Mogoče.
Ampak rekreativci ... četudi zmagaš na Franji, na Berlinskem maratonu ... ok, štekam zadovoljstvo, ker si boljši od drugih ... ampak a ni bolj smiselno stvari početi kul s samim seboj?
Ne vem. Sam vprašam ....🤔
REKREATIVEC VS ŠPORTNIK?
Osebno vidim smisel v gibanju. Vsak dan. Vsaj uro, bolje dve.
Ne vidim pa smisla v tekmi z okolico, v tekmi s seboj. Sem rekreativec.
ŠPORTNIK seveda tekmuje.
Jaz dvigujem uteži, ampak nisem športnik. Nisem bodybuilder, nisem powerlifter ... to počnem, ker mi je to kul in ker se počutim bolje.
Izvajam vaje s telesom, četudi nisem gimnastik. Seveda vse, kar počnem, počnem na neprimerno nižji ravni. In to je ok. Ker nisem profesionalec.
Plešem, a nisem tekmovalni plesalec. Vadim gibanje v paru, a ne tekmujem v aikidu, taijiquanu ... Sem rekreativec.
Ali potrebujem svoje početje izmeriti?
Ne vem. Zdi se mi, da ne.
Pretirana želja po biti boljši od boljših lahko rekreativcu, ki navadno ne trenira v strokovni ekipi, ki bi skrbela za njegove šibke točke, tako kot profesionalcu, prinese rezultate, ki si jih ni želel. Poškodbe, operacije ...
Spodnji zapis je vreden branja. Morda bo kdo svojo rekreacijo začel gledati drugače. Ali pač ne.
Zapis delim, ker močno resonira s tem, kar počnem, s tem, kar nenazadnje tudi učim. Ena izmed lepših stvari, ki sem se jih naučil skozi prakso joge je tudi to, da je kul, če nekaj lahko storiš, a neprimerno več svobode je v tem, da razumeš, da ti tega ni potrebno storiti.
pač niso asane. Za samo jogo so asane nepotrebne. Za razmišljanje o zdravi rekreaciji pa asane niso dovolj.
Sleci se draga.
Vse ostalo je prežvečena iluzija vsakdanjosti.
V Yami ustvarjamo zadovoljne rekreativce.
www.yama.si
www.yogayama.si
"NAJVEĆA LAŽ FITNES INDUSTRIJE…
FITNESS = HEALTH…
Za one kojima je tekst predugačak i nemaju vremena odvojiti malo pažnje, pogledajte samo video, mislim da će vam sve biti jasno….
Kao što sam i obećao u zadnjem blogu ovaj post je namijenjen prvenstveno buđenju svijesti i razmišljanju zdravom pameću , a ne vođenju dogmama kojima smo svakodnevno bombardirani.
Fitness trendovi zadnjih godina se temelje prvenstveno na izgledu i performansama kao temelju na osnovu čega bi trebali bazirati svoj program vježbanja. Fizički izgled , odnos mišićne mase i masnog tkiva te popularne dijete su postali sinonimi za zdravstveni status.
Zdravlje kao osnovna premisa tjelovježbe je nestala iz konteksta jer se podrazumijeva kao nešto sa čime smo rođeni i na što imamo pravo samim činom postojanja.
Većina programa nosi naziv koji u sebi definira vrijeme, 4 tjedni, 12 tjedni ili u zadnje vrijeme transformacija u roku 48 sati , zatim intenzitet “ high intensity, killer, brutal, drill, boot camp itd”, i regiju koju pokriva “ glute, butt, core, fat killer” bla, bla…
Te na kraju sveprisutni funkcionalci koji imaju programe kao funkcionalni trening, visoko funkcionalni trening,crosstrening, crossfit itd….
Ovo što pišem nije pisano iz perspektive internet ratnika koji u životu nikad nije podignuo ništa teže od tipkovnice , sjedi za kompjuterom i ratuje sa cijelim svijetom jer je neshvaćen.
Ovo je iskustvo sakupljeno prvenstveno na greškama , kompeticiji i egu koje se iskristaliziralo u zadnjih 25 godina bavljenja sportom i fitnesom.
Ne postoji program u kojem nisam išao do krajnjih fizičkih limita u kojem nisam i takmičarski nastupao sve u nastojanju otkriti najbolju, najučinkovitiju metodu tjelovježbe.
Sve u pokušaju biti što više fit i što zdraviji.
PARADOKS..
Što sam naučio?
Biti fit i zdrav po ničemu nije sinonim i kao takav ne egzistira.
Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog dobra, a ne samo odsutnost bolesti i fizičke slabosti.
Prije industrijske revolucije fitness je definiran kao sposobnost obavljanja svakodnevnih zadaća bez pojave umora.
U tom kontekstu dok je čovjek zaista ovisio o svom radu i tjelesnim sposobnostima kao temelju opstanka i osiguranju života takva definicija je i imala smisla.
Da bi osigurao energiju , odnosno hranu ili novac što je također energija, čovjek je svojim fizičkim radom trebao trebao tu energiju odraditi.
Sve je bilo u balansu.
Pojavom strojeva taj balans se narušio , čovjek je sve manje fizički radio i prestao se kretati, sistem se počeo urušavati i nastao je fitness kao zamjena za potrošnju energije i pokušaj uvođenja reda u narušeni sistem.
Iz fitness pokreta se stvorila kompletna industrija u kojoj se vrte milijarde dolara koja uključuje proizvođaće opreme, suplemenata, rekvizita , odjeće i obuće i naravno nas TRENERA kao nužno zlo.
Novi fitness gurui su definirali fitness kao sposobnost izvršenja određenog zadatka.
Zadatka koji uključuje razvoj svih sposobnosti, jakosti, snage, fleksibilnosti , koordinacije, brzine, agilnosti, preciznosti, funkcionalnih spososbnosti i kompletnog radnog kapaciteta.
Najveći problem koji se pojavio takvom definicijom je da se taj zadatak mora odraditi što brže i efikasnije u jedinici vremena.
Drugim riječima naglasak smo stavili na INTENZITET a ne KVALITETU, OSJEĆAJ I UČENJE POKRETA.
Po meni nije problem da čovjek treba razvijati sve kapacitete, posebice ako je riječ o rekreativcu koji ne treba biti specilaliziran za određeni zadatak.
To nam i treba biti osnovni cilj.
Problem je što u kroničnom nedostatku vremena sve to pokušavamo ispremiješati u jedan koš i dodati intenzitet da bi potrošili što više energije u jedinici vremena.
Ako je činjenica da su ljudi pod stalnim stresom od posla, neprestane žurbe, distrakcija od medija , telefona itd koja je logika da na taj stres dodajemo visoko intenzivni trening ??
Zato što se kao ispušemo na treningu i nakratko zaboravimo što su nam pravi problemi zbog kojih smo upće došli i ne suočimo se sa samim sobom..
Na kraju ispada da u potrazi za fitnessom izgubimo zdravlje.
Video koji sam stavio su sekvence unazad dvije godine.
Sekvence u kojima sam po svim kriterijima fitnessa sposoban ispuniti svaki zadatak koji se pred mene postavi i uz to imam “ six pack” .😂😂
Dignuti uteg, weightlifting, gimnastika, vještine, cardio fitness, potkožno masno tkivo ispod 5 % itd…
Po svim kriterijima sam standard fitness industrije koja se propagira.
Apsolutno funkcionalan, a ne zdrav !!
Ako pažljivije pogledate video vidjeti ćete kompenzacije sa desnom nogom koja će biti operirana, dizački remen koji stabilizira kralješnicu koja je potpuno slomljena, zabandažirane zglobove koji su prije svakog treninga tretirani sa deep heatom, nedostatak desnog latisimusa, neimanje osmijeha na licu, kretanje kao u robota….
Što je razlog?
Kronična bol koja se u fitnessu propagira kao mjerilo uspješno odrađenog treninga, kronična bol i ozljede koje su uzrokovale 8 operacija od kojih su najteže operacija kralješnice i rekonstrukcija kuka.
Istina je da sam zadnjih 8 godina na dnevnoj razini bio stalno pod nekoliko analgetika da bi uopće mogao hodati ali sam istodobno uspijevao izvršiti svaki zadatak koji je stavljen pred mene.
Što je bio preokret?
Prvenstveno upoznavanje samog sebe, ne definiranje sebe sa mogućnošću izvršenja izvedbe vježbe nego sa sposobnošću i darom poučavanja drugih, odbacivanjem ega, želje za dokazivanjem i kompeticijom ili usporedbom na ikakvoj razini.
NE pokazujem ono što mogu već poućavam ono što znam i tražim odgovore na pitanja koje ne znam.
Što je istina?
Istina je da bilo koja aktivnost koja se vodi takmičenjem nije zdrava.
Nije pitanje da li ćete se povrijediti , nego kada.
Forsiranje bilo kakve specijalizacije, da li jakosti ili s druge strane izdržljivosti vodi u disbalans tijelo i kompletni sustav.
Tvrdnje da je određena metoda vježbanja savršena nije istina, ne postoji savršena metoda.
Postoji samo kombinacija i doziranje različitih metoda vježbanja i implementiranje istih u program za određenog pojedinca.
Svatko od nas je individua za sebe , sa svojom morfologijom, zdravstvenim statusom, genetikom i na kraju različitim ciljevima i afinitetima.
Istina je da su visokointenzivni programi vježbanja kratkoročno učinkoviti ali na duge staze apsolutno neodrživi i naprave više štete nego koristi.
Istina je da dobro izdefinirano tijelo sa niskim postotkom masti ne znači istodobno i zdravo tijelo i da ne treba biti kriterij i razlog početka tjelovježbe.
Nažalost je istina da je postalo opće prihvaćeno da je tjelovježba nešto što izaziva bol i neugodu, da mora biti jako i intenzivno .
Pamfleti “ no pain, no gain” , “ pain is temporary, glory is forever”, “ pain is just weakness leaving your body” su zaista gluposti koje ne želim komentirati.
Kao niti takve programe ili trenere koji ih propagiraju.
Slobodno im pokažem svoju liječnićku dokumentaciju pa se možemo mijenjati za nove kukove.
Što je riješenje?
Isključivo balans na svim razinama.
Osluškivanje vlastitoga tijela koje će najbolje znati koji modalitet, vježba , aktivnost i prehrana mu paše.
Vođenje zdravljem , životom bez boli i dugovječnošću kao kriterijima dobro dizajniranog programa.
Programa koji treba uključivati vježbe jakosti, mobilnosti, snage, izdržljivosti, što više boravka u prirodi.
Razmišljanjem da netko tko za vas radi program mora biti svjestan da je trening stres i da je trener menager stresa.
Količina stresa koju tijelo može podnijeti ovisi o jako puno faktora, godine , radni kapacitet, dnevne aktivnosti, san, pravilna prehrana…
Moja vodilja kojom sam trenirao druge je bila da sve što sam radio sam sa sobom , klijentu sam spuštao na 30-50 % mojeg volumena i intenziteta.
I to se odnosilo na utrenirane pojedince.
Na kraju sam shvatio PARADOKS, s vremenom su ti isti pojedinci i dalje ostali ZDRAVI i sa vremenom postali više FIT.
Dok sam ja u nastojanju biti što više fit izgubio zdravlje.
Što je tajna …
TRENING JE STRES, I UMJETNOST PRAVOG TRENERA JE DA S MINIMALNOM KOLIČINOM STRESA IZAZOVE ADAPTACIJSKE PROMJENE U ORGANIZMU ISTODOBNO ČUVAJUĆI ZDRAVLJE POJEDINCA.
Imao sam dovoljno mudrosti da s vremenom primijenim isti princip i na sebe.
Shvatio sam da su ozljede i rehabilitacije bile osobni dar.
Dar koji me primorao na daljnje učenje, eksperimentiranje, razvoj na mentalnom i duhovnom polju.
Dar koji me učinio boljim učiteljem sa iskustvom i znanjem kojem mogu pomoći drugome.
Počele su se dešavati prekrasne stvari, bol polako nestaje, zdravlje se vratilo, počeo sam opet uživati u pokretu .
Prestao sam trenirati a počeo učiti pokret.
Našao sam aktivnosti koje me pune, a ne prazne , vratio se prirodi kao našem prirodnom staništu.
I najvažnije , vratio mi se osmijeh na lice…."
10/11/2020
28/05/2020
24/01/2020
05/12/2019
04/12/2019
30/10/2019
30/10/2019
16/10/2019
18/09/2019