02/06/2026
PUSTITE DJECU DA BUDU DJECA, A SPORT DA IM BUDE IGRA
Svjedoci smo opasnog i tužnog trenda u djeÄijem sportu: komercijalizacija je uzela maha, a dvorane i tereni postali su mjesta gdje se na djeci vrte ozbiljne pare, dok iza tog rada najÄeÅ”Äe ostaje samo jedna velika, prazna praznina.
āRoditelji, voÄeni nerealnim ambicijama, pokuÅ”avaju od svojih sedmogodiÅ”njaka ili desetogodiÅ”njaka napraviti novog Mesija ili Ronalda. Umjesto da uživaju u igri i sportu, ta djeca od najranijih nogu žive pod nepodnoÅ”ljivim pritiskom, Å”to od strane roditelja, Å”to od strane trenera.
U uzrastu od 7 do 10 godina, fokus mora biti iskljuÄivo na igri i razvoju baziÄne tehnike, a nikako na ranoj specijalizaciji za odreÄeni sport. PreÄesto viÄam djecu koja treniraju bez trunke užitka. To je bolno: nameÄe im se profesionalizam, a da prethodno nisu nauÄili ni pravilno koraÄati, trÄati, skakati niti razviti osnovnu koordinaciju.
āNekada se baziÄna motorika kovala na ulici, kroz penjanje po drveÄu, preskakanje ograda i cjelodnevnu igru. Danas, kada je ulica nestala, djeÄiji trening mora biti pametna zamjena za tu slobodnu igru, a ne fabrika pod pritiskom. Najbolje motoriÄke sposobnosti stiÄu se upravo kroz zabavu i raznolikost pokreta, a ne kroz krute, Å”ablonske treninge prepisane od seniora.
āNažalost, pohlepni treneri Äesto jure rezultate u uzrastu gdje rezultat uopÅ”te ne smije da postoji kao cilj. Forsiraju se djeca koja su u tom trenutku bioloÅ”ki naprednija, viÅ”a ili jaÄa, samo da bi se osvajale bezvrijedne medalje u ligama pjetliÄa, dok se istinski, sitniji talenti guÅ”e i zapostavljaju. Posljedica tog terora i rane specijalizacije je masovni sindrom sagorijevanja (burnout) i takozvani drop-out ā pojava da djeca masovno zamrze i napuÅ”taju sport oko Äetrnaeste ili petnaeste godine. Upravo onda kada bi trebali uÄi u ozbiljan sistem, mi dobijemo tinejdžere koji su emocionalno i fiziÄki istroÅ”eni, Äesto i sa hroniÄnim povredama zglobova nesvojstvenim njihovom uzrastu.
āRoditelji koji preko svoje djece pokuÅ”avaju ostvariti vlastite neostvarene djeÄaÄke snove moraju pod hitno prestati sa tim. Posebna priÄa su treninzi i utakmice gdje su roditelji na tribinama glasniji od samog trenera. ZaÅ”to? Ako roditelj misli da zna bolje, zaÅ”to uopÅ”te dovodi dijete struÄnjaku? Kada dijete zavrÅ”i utakmicu, prva stvar koju treba da Äuje u autu ili na putu kuÄi ne smije biti: "ZaÅ”to nisi dodao loptu?" ili "ZaÅ”to si promaÅ”io?". Jedino Å”to treba da Äuje jeste: "Uživao sam gledajuÄi te kako igraÅ”." Budite im roditelji i podrÅ”ka, a ne liÄni kritiÄari i rigidni menadžeri.
āTreneri koji su izloženi takvom pritisku moraju podvuÄi jasnu crvenu liniju izmeÄu sebe i roditelja, te izmeÄu roditelja i mladog sportiste. Tamo gdje roditelji ne znaju ili ne vide Å”iru sliku, trener je tu da postavi granice. On nije tu samo da broji ponavljanja i uzima Älanarinu, trener u djeÄijem sportu mora biti pedagog, motivator, menadžer djeÄijih emocija i, iznad svega, Äovjek.
