MoviSe by Zrinx

Termin „Dah za život, pokret za zdravlje“ 26.09. popunjen je više od mjesec dana unaprijed.

Iskreno, nisam očekivala da će interes biti ovako velik.

Zato vam prvo želim reći – hvala na povjerenju.

Ponovo se vidimo 24.10.26

Sve info nađi na https://movise.hr/disanje/

Novi blog, nova tema u kojoj će se, vjerujem, pronaći mnoge moje vršnjakinje...

Za vrijeme perimenopauze najćešće okrivljujemo hormone za sve naše simptome., a što ako nisu samo oni ti koji nas iscrpljuju??

Ako te zanima više cijeli blog pročitaj na linku u prvom komentaru!

Zadovoljstvo nakon treninga uvijek vrijedi više od izgovora prije njega.💪💪

Sretna subota 🤗🤗

Kada ljudi požele promijeniti svoje tijelo ili poboljšati zdravlje, najčešće prvo pomisle na dvije stvari – trening i prehranu. Počinju brojati kalorije, tražiti najbolji program vježbanja, kupovati dodatke prehrani i tražiti savršenu rutinu. Redoviti trening i kvalitetna prehrana važni su za zdravlje, ali nisu jedini čimbenici.

U novom blogu otkrij zašto odnos prema sebi, stres i ljudi koji te okružuju imaju jednako važnu ulogu u tvom fizičkom i mentalnom blagostanju.

Link pronađi u prvom komentaru 🤗

Sjećam se točno kad sam snimila ove fotografije.
Vjetar mi je nekoliko p**a prevrnuo stalak mobitela i baš me izmučio 🤷.

Ali jedne su mi od dražih jer u njima vidim priču.
Ona ide ovako;

Dosta dugo sam vjerovala kako se sloboda nalazi iza nekih vrata. Danas znam da ta vrata nisu bila prepreka. To je bio strah.

Onog momenta kad bi ga pobjedila svijet bi mi odjednom postao puno veći.

Tako da sloboda nije mjesto.
Rekla bi da je ona stanje u kojem nam duša napokon može disati.

I zato su vrata samo prijelaz , a ne okvir u koji je moramo uklopiti.

Sve češće shvaćam da je vrijeme koje poklanjam sebi najmanje sebično vrijeme koje mogu uzeti.

Nekad sam mislila da prvo moram odraditi sve obaveze. Posao. Kuću. Poruke. Sve za druge. Pa ako ostane vremena, onda možda nešto i za mene.

Samo što to "ako ostane vremena" nikad nije dolazilo! Zato danas više ne čekam.

Odvojim sat vremena za trening. Odem u šumu. Popijem kafu u miru. Prošećem bez osjećaja da moram nekamo žuriti.

Mislila sam i da ću tako biti manje dostupna drugima, ali baš suprotno. Strpljivija sam. Smirenija. Imam više energije i više sebe za ljude koje volim.

Ako se ispraznim ili pregorim, što onda mogu dati drugima?

Zato sve to svoje vrijeme gledam kao ulaganje u zadovoljniju sebe, svoje zdravlje, svoj mir i život kakav želim živjeti 🩷

Mogu reći da mi je ova slika podsjetnik kako me puno cesta u životu nisu odvele na odredište nego su bile put do neke nove verzije mene.

Nije mi nikad bilo važno koliko je put dug nego koliko ću narasti dok njime hodam jer dok stojim svaki put mi se činio beskrajan.

To me naučilo da ne moram vidjeti cijeli put kako bi napravila sljedeći korak. Važnije mi je vjerovati da svaki taj korak ima smisla i ne čekati savršeni trenutak koji i ne postoji.

Ono što mi je bilo potrebno uvijek se nalazilo na putu kojim sam se bojala krenuti.